Svaki puta kada se najavljuje NATO summit piše se i govori o ključnom sastanku, prekretnici koja će odrediti budućnost Savez i svijeta. Ništa drugačije nije bilo ni kada je riječ o summitu u Varšavi. Ovaj put, nakon dugo vremena sastanak na vrhu NATO saveza donio je Hrvatsku novu veliku priliku da se reafirmira u međunarodnim sigurnosnim krugovima i na taj način ojača ulogu hrvatske i povrati sada već dobrano poljuljani međunarodni ugled. Odluke u Varšavi o slanju vojnika na istočni bok NATO –a zbog Rusije, nastavak i snaženje misije u Afganistanu, novi dogovor NATO –a i Europske unije, zajedničke operacije na Mediteranu, sve su to prilike koje se ne bi smjele propustiti. Hrvatska je najavila jačanje svoje misije u Afganistanu, objavila mogućnost sudjelovanja u postavljanju rotirajućih snaga na istočnim granicama NATO –a, te sudjelovanje u akcijama koje se tiču Libije. To su prilike koje ne smije propustiti jer se izravno tiču njene međunarodne vjerodostojnosti. Sigurnosni izazovi s kojima se suočavaju EU i NATO daju Hrvatskoj nevjerojatne prilike. No, Hoće li ih ovaj put iskoristiti ?

S izuzetkom  kontinuiteta u Afganistanu, Hrvatska je u posljednjih nekoliko godina dobrim dijelom zapostavila svoje međunarodne aktivnosti posebice kada je riječ o mirovnim i sigurnosnim operacijama različitih vrsta, a članica NATO –a i EU –a,  kao da je izbjegavala bilo kakvu odgovornosti kada je riječ angažmanu naših vojnika, policajaca, ali i diplomata. Napravljeno je niz pogrešaka, a naprasno su se zatvarala sudjelovanja u mirovnim operacijama koja su imala za cilj samo slabljenje vjerodostojnosti zemlje u suradnji sa partnerima koji su hrvatskoj od presudne važnosti.

Tako smo ignorirali molbu Francuske za pomoć kada su počeli nemiri u Maliju, britansku žurnu molbu da im pošaljemo desetak dodatnih vojnih policajaca za osiguravanje Glavnog stožera u Kabulu  razmatrali smo tjednima i tjednima bez odgovora. Ne treba biti previše mudar i shvatiti kako sudjelovanje u takvim operacijama, zajedno s partnerima od velike važnosti za pozicioniranje jedne zemlje. Kako ne bismo previše mudrovali; zemlje čiji vojnici i časnici , diplomati , sigurnosni stručnjaci  koji rade zajednički na terenu stvaraju nezamisliva prijateljstva, sklapaju partnerstva koja traju i onda se prenose na sve razine međudržavnih odnosa, od parlamenta pa sve do kućnih privatnih posjeta. Posebice se to odnosi na suradnju koja se ostvaruje u opasnim i potencijalno opasnim situacijama terena mirovnih misija.

Cinici mi mogli reći kako je pravo čudo što je Hrvatska uopće u NATO –u. Kada je primjerice Bugarskoj i Rumunjskoj bilo važno što o njoj misle saveznici u NATO –u te dvije zemlje odlučile su ruskim pilotima zatvoriti zračni prostor kada su u sklopu UN –ove misije mimo volje ostalih članica Vijeća sigurnosti namjeravali poslati specijalce na Kosovo. Takav čin za Hrvatsku je bio nezamisliv, no time su ove dvije kandidatkinje pokazale jasno da se na njih može računati. Problem s Amerikancima Hrvatska je imala i tijekom odluke hoće li podržati napad na Irak. Potporu su Amerikancima uskratile mnoge NATO članice, no u Hrvatskoj problem je bio drugačije prirode. Hrvatska je prvo tu potporu obećala, da bi je onda povukla. Nakon toga, stvarala je probleme oko preleta američkih zrakoplova na putu za Bagdad. To nisu činile niti ključne članice NATO –a koje su odbile sudjelovati u američkoj koaliciji voljnih. No, Poljaci su primjerice donijeli odluku o slanju svojih specijalaca u Irak. Taj angažman Amerikanci im bez obzira na to koja administracija sjedi u Bijeloj Kući , neće nikad zaboraviti. To je uostalom, jedan o razloga, zbog čega su im obećali u Varšavi, da će poslati dodatne vojnike i potrošiti još novca kako bi se učvrstila istočna NATO granica.

Za to valja kriviti slabašne i oklijevajuće hrvatske politike koje su prečesto smatrale kako je najbolje držati se po strani. No, članstvo ne dolazi besplatno i kada tražite sigurnost morate je i pružiti. Hrvatska prije svih, zemlja koja je pretrpjela brutalnu agresiju upravo stoga jer je bila nezaštićena i lišena snažnih i odlučnih saveznika, trebala bi razumjeti to načelo. Stoga je čudno što se neki diplomati čude kako se Hrvatska javljala na neke međunarodne natječaje, primjerice za misiju Gruziji, ili za civilnu misiju u Ukrajini, „ ali su natječaje dobili neki drugi“.   Osim toga svi hrvatski predstavnici su od predsjednice Grabar Kitarović, preko ministra vanjskih poslova Kovača pa do ministra obrane Buljevića na summitu u Varšavi naglašavali kako Hrvatska igra važnu ulogu u stabilizaciji jugoistočne Europe. No, da li nam se uistinu i vjeruje? Kada je Hrvatska tražila da sudjeluje u misiji ALTHEA u susjednoj BiH EU je traženje odbila.

U priču o vjerodostojnosti svakako treba uklopiti onu o vojnom proračunu. I posljednja hrvatska vlada premijera Oreškovića vježbala je štednju  na vojnom proračunu. Proračun za vojsku u 2016. trebao bi iznositi oko 3,8 milijardi kuna, što je čak oko 300 milijuna kuna manje od prošlogodišnjeg proračuna ili kako su ustvrdili u  MORH-u,  150 milijuna manje od realiziranog proračuna u zadnjoj godini mandata ministra Kotromanovića. U gruboj računici , nakon što isplate plaće na modernizaciju vojske u posljednjoj varijanti trebalo bi ostati mršavih 1,3 milijarde kuna, pa je teško govoriti o nekoj suvisloj modernizaciji. No, takav pristup stvara nam probleme i u NATO –u.

Hrvatska je još 2014. na summitu NATO-a  u Walesu obećala da će zaustaviti trend smanjivanja troškova za obranu. Hrvatska predsjednica  Kolinda Grabar Kitarović  je za posjeta sjedištu NATO-a kazala je da će “Hrvatska početi povećavati izdvajanja za obranu dok ne dosegnu iznos od dva posto BDP-a”. To je i prošle godine bilo optimistično, s obzirom na to da je RH trošila tek oko 1,30 posto nacionalnog dohotka, a 2% bi iznosilo oko 6,6 mlrd. kuna. No tu nažalost nije kraj

Upravo kako bi Hrvatska počela povećavati izdvajanja za obranu SAD je počeo pojačano donirati naoružanje. Najprije nekoliko stotina oklopljenih, protuminskih vozila, da bi u 2016. krenula i isporuka 16 izvidničko-borbenih helikoptera OH-58 Kiowa. Donacija vrijedi 1,7 mlrd. Kuna. Zvuči nevjerojatno ali se niti jedna hrvatska vlada nije potrudila da promijeni notornu glupost da se  da se i na takve donacije mora platiti PDV. Hrvatska će tako ove godine  morati iz proračuna platiti PDV na helikoptere od oko 300 milijuna kuna. Smanji li toliko RH proračun za vojsku, bit će to dodatno udaljavanje od obveze „2 posto“. Takva „ mudra „ politika mogla bi i nagnati SAD da  s donacijama i prestanu.

Stoga je o strateške nacionalne važnosti ne samo najaviti da se razmatra mogućnost nego djelatno sudjelovati u radu rotirajućih postrojbi koje će biti postavljene na Istočnom boku NATO-a, prema granicama s Rusijom. Nepredvidivost Putinovih poteza natjerao je NATO da pokaže do koje je mjere sprema štiti svoje istočne članice ali i sam  Savez. Hrvatska ovdje ne treba imati nikakvih dvojbi. Treba odmah i aktivno sudjelovati u pripremama i funkcioniranju tih postrojbi. Na taj način pokazuje da je predana ciljevima politike odvraćanja. Osim toga, na djelatan način iskazuje prijateljstvo i spremnost na suradnju s zemljama istočne i srednje s kojima treba i ubuduće strateški surađivati unutar EU okvira bilo da je riječ o energetskoj sigurnosti, politici protiv terorizma ili pak migracija. Takvim potezom Inicijativa Jadran Baltik Crno more dobiva dodatno na snazi. Takvim angažmanom Hrvatska dobiva na vjerodostojnosti u očima SAD –a ali i drugih europskih partnera. Nestabilna situacija na istoku Europe upravo je varšavskim summitom zemljama članicama s europskoga istoka ukinuo status drugorazrednih članica. Vlastitom vjerodostojnošću i upornošću u Varšavi su zapadnim saveznicima mogli reći: „Nije da Vas nismo stalno upozoravali na Rusiju, a vidite sad, bili smo u pravu“.

Za hrvatski aranžman na „istočnom boku „ ne treba strahovati kada je riječ o odnosima s Rusijom. Rusija ima iskusnu diplomaciju pa su joj sasvim jasni okviri hrvatskog međunarodnog djelovanja kada je riječ o međunarodnoj sigurnosti. Napokon, NATO se bez obzira na antagoniziranu situaciju, ne želi riješiti dijaloga, pa je aranžman na „ Istočnom boku“ odredio rotirajućim , izbjegavajući vraćanje na doktrinu stalnih baza. Riječ je o manevru kako bi se ispoštovao dogovor s Rusijom  iz 1997. godine koji upravo govori o tome kako se dvije strane neće vraćati na stare hladnoratovske aranžmane. Hrvatski angažman tako ne može, niti će imati utjecaja na gospodarske odnose, a u okviru šireg međunarodnog angažmana, Hrvatska može Europskoj uniji pomoći  kada je riječ o iskustvu pomirenja zaraćenih strana, primjerice u Ukrajini. Iskustvo s izbjeglicama, njihovim povratkom, cijelim procesom pomirbe, i jedinstvenim uspjehom reintegracije istočne Slavonije, Hrvatska nažalost nije uspjela iskoristiti niti se nametnuti u bilo kojem međunarodnom okviru ( EU, UN, OESS) kako bi dodatno pojačala svoju međunarodnu vjerodostojnost.

NATO i Europska unija u Varšavi su potpisali zajednički dokument o suradnji, pa bi i taj potpis trebao značiti da će se manje baviti prepucavanjem o tome tko će što raditi i dupliranjem institucija a više zajedničkom suradnjom. Potreba je očigledna; dok EU nije sama  sposobna voditi oružane snage, a NATO to može, NATO pak nije dizajniran da se bavi unutarnjim problemima poput terorizma, a zajednička platforma mogla bi poslužiti i za efikasnije rješavanje problema migracija.

Iako unutar NATO –a i nakon varšavskog summita ima onih koji nisu sigurni  je li veća opasnost dolazi s istoka ili sa juga, sasvim je sigurno da će angažman biti potreban i u Libiji. I to na samo zato da bi se zemlja napokon dovela u red već i kako bi se osujetilo djelovanje ISIL –a. Hrvatska ima sve razloge da su uključi u sigurnosne aktivnosti u Libiji  bilo da se radi o obučavanju policijskih i sigurnosnih snaga ili nekom drugom aranžmanu po okriljem EU –a ili UN –a. Trud je vrijedan i zbog nacionalnih gospodarskih interesa. Libiji hrvatska nije nepoznata, a pomoć u obnavljanju njihove države i hrvatska nazočnost sasvim sigurno može olakšati osiguravanje hrvatskih gospodarskih interesa.   Slična je situacija i s Irakom.

Hrvatska je nakon summita u Varšavi, došla u situaciju kada više isprike poput „ mali smo, što mi možemo“ jednostavno više ne pale. U sve složenijim međunarodnim odnosima, unutar integracija prilike za „ male i odvažne“ koji znaju što žele nikada nisu bile bolje. Odlazak Velike Britanije iz  EU –a također ne mora biti loša stvar, drže neki analitičari. Dok će se iz NATO –a itekako vidjeti britanska aktivnost, SAD neće dozvoliti, da ih ostali Europljani u NATO –u maltretiraju. S druge strane, možda će Europljanima u kreiranju zajedničke vanjske i sigurnosne politike krenuti na bolje- bez Britanaca koji ionako nisu dali dirati u te suverene stečevine nacionalne države.

Ako u cijelom tom preslagivanju Hrvatska i ovaj put ostane po strani, ostat će na margini bez realne prilike da utječe na sigurnost vlastitih građana ali i na kreiranje gospodarskih interesa.  Hrvatska mora prekinuti višegodišnju međunarodnu pasivnost koja se , paradoksalno, pojačala ostvarivanjem integracija, koje je davnih devedesetih detektirala kao strateške ciljeve. Možda je upravo u tome problem- da je ulazak u integracije bilo tretirano kao sredstvo kako bi se postigli ciljevi, možda bi i ti ciljevi danas bili jasniji.

 

 

 

KOMENTIRAJTE (FACEBOOK)