Posjet ministra obrane Ante Kotromanovića zapovjedništvu Hrvatske ratne mornarice još jednom je pokazao kao je HRM u posljednjih 15 godina postalo nepoželjno dijete obrambenog sustava. Kotromanović ničim nije nagovjestio bolje dane hrvatskim mornarima, opremanje i modernizacija na čekanju su još od završetka vojno-redarstvenih operacija oslobađanja hrvatskog teritorija 1995. Nitko se više niti ne sjeća kada je HRM imala združenu vojnu vježbu u kojoj je koristila istovremeno više od dva plovila ili da je MORH izdao priopćenje u kojem se spominju aktivnosti hrvatskih brodova na otvorenom moru. Da kojim slučajem nisu nabavljene rabljene finske raketne topovnjače, pitanje je na što bi se svela obuka u HRM i na čemu. Posve je jasno kako HRM ne može obaviti zadaće bez ulaganja u opremanje i modernizaciju. Hrvatska obala i njezino more nemoguće je zaštititi sa četiri slabo opremljna ophodna broda, školskim brodom i vodonoscem. To jednostavno nema nikakvog smisla. Raketne topovnjače su samo u imenu “raketne”. Prema tome, ne samo da ne može nadzirati svoje teritorijalno more ili ZERP već HRM ne može pravovremeno niti reagirati ako se dogodi kakva ekološka katastrofa ili požar na nekom tankeru o čemu smo se osvjedočili prije nekoliko godina. Žalosno da Hrvatska sa tako dugom pomorskom tradicijom uopće ne može poslati ili nema niti jedan brod u zajedničkim operacijama s NATO brodovljem, bilo da se radi o Sredozemlju ili bilo gdje drugdje. Umjesto toga, posve neprimjereno se daje pozornost “jako važnim” rotacijama jednog ili dvojice časnika HRM-a u operaciji “Atalanta”. Sudjelovanje Republike Hrvatske u mirovnim misijama NATO saveza na moru donosi smanjenje mogućnosti pogibije hrvatskih vojnika u misijama poput one u Afganistanu, jer s jednim ratnim brodom stavljenim na raspolaganje NATO savezu u mirovnim operacijama na moru Republika Hrvatska zamjenjuje ekvivalent satnije vojnika pješaka u drugim mirovnim operacijama na kopnu. Za sada, Hrvatska ratna mornarica nema priliku sudjelovati na taj način u operacijama na moru iz jednostavnog razloga, jer nema niti jedan brod u svom sastavu koji je sposoban i pouzdan otploviti i boraviti na otvorenom moru. Velik dio opreme Hrvatske ratne mornarice je tehnološki zastario, a neriješeni su i problemi redovitog i propisanog periodičnog održavanja. HRM nema sposobnost protupodmorničkog djelovanja i raspolaže jednom podmornicom koja nije operativno uporabljiva te je davno odlučeno da se podmornica povuče iz uporabe.Za razliku od Hrvatske, koja nema ni jedno vojno brodogradilište, sve druge članice imaju više njih. Francuska ima tri vojna brodogradilišta pod upravom Directorate for Naval Construction : Toulon (Mediteranska flota), Saint Tropez (mornarički oružni sustavi), Brest (Atlanska flota). Italija ima dva vojna brodogradilišta, Riva Trigoso (Genoa), Muggiano (La Spezia). Grčka posjeduje jedno vojno brodogradilište Hellenic Shipyards Co u Skaramangi, a brodogradilište je u vlasništvu njemačkog vojnog koncerna HDW – Hovaldtswerke Deutsche Werft AG, dok Turska raspolaže s tri vojna brodogradilišta u Istanbulu, Taskizak shipyard, Pendik i Alabey. Kada je riječ o SAD-u kao globalnoj velesili, imaju četiri velika vojna brodogradilišta pod direktnim sastavom DOD-a (Department of Defence): Pearl Harbour Naval shipyard, Norfolk Naval shipyard, Portsmouth Naval shipyard, Puget Sound Naval shipyard i veću skupinu “manjih” brodogradilišta sa značajnim vojnim programom i državnom kontrolom, tipa Long Beach Naval shipyard i Philadelphia Naval shipyard.Sva navedena brodogradilišta su u većinskom državnom vlasništvu i pod upravom ministarstava obrane navedenih zemalja. Brodograđevni kapaciteti Hrvatske nisu takvi da bi dugoročno mogao funkcionirati sadašnji model održavanja vojnih plovila u kojem se brodovi HRM-a održavaju na osnovi javnog natječaja i odabiranja najpovoljnije ponude, što rezultira nedovoljnom kvalitetom izvedenih radova i smanjenjem operativne upotrebljivosti vojnih plovila. Marginalizacija Hrvatske ratne mornarice posljedica je nekoliko okolnosti, ali prije svega činjenice da već deset godina državni vrh i dužnosnici MORH-a ne razumiju koji je značaj Jadranskog mora i Sredozemlja u sigurnosti europskog kontinenta kao i budućem pozicioniranju Hrvatske kao pomorske zemlje. Uglavnom se polazilo od toga kako Hrvatskoj ulaskom u članstvo NATO-a jednog dana neće prijetiti nikakva vojna ugroza s mora, pa bi zbog toga ulaganje u visoku vojnu tehnologiju na moru bilo nepotrebno. Zaboravilo se kako će Hrvatska imati presudnu ulogu za kontrolu Jadrana.Jadransko more i njegova kontrola imaju strateški značaj za EU, jer je to najbliži pomorski put s Dalekog istoka u Europu. Kontroliranje svega što se događa u Jadranskom moru još uvijek je u rukama SAD-a i njegove mornarice, a nije tajna kako Francuzi žele da europske pomorske snage imaju veći utjecaj na Mediteranu. Problemi s ilegalnim useljenicima, trgovinom ljudima, švercom oružja i teroristima sve su prisutniji na pomorskim putovima i trebalo bi početi mnogo ozbiljnije razmišljati o hrvatskim pomorskim snagama nego do sada, premda je za mnogo toga već kasno.