Jedan od najvećih i najskupocjenijih promašaja hrvatske kupovine vojne opreme nabava je četiriju radarskih sustava američkog proizvođača Metric System Corporationa za nadzor mora i obale pod nazivom Enhanced Peregrine, odnosno Falcon II koja se dogodila koncem 90-ih godina prošlog stoljeća. Premda se govorilo kako će radari biti u potpunosti u funkciji do danas oni nisu odgovorili zahtjevima koje je postavio bivši načelnik Službe za informacijsku i komunikacijsku tehnologiju komodor Ivica Supić sa svojim timom još 2007., te su zbog toga nastali problemi u odnosima s američkom stranom, a traju i danas. Vrijeme je da Hrvatska od SAD zatraži naknadu štete, koja se kreće između 60-80 milijuna USD, jer je samo nabavna cijena četiriju Peregrinea s opremom i dokumentacijom te rezervnim dijelovima, kao i obukom ljudi za održavanje, bila 16 milijuna američkih dolara, a sveukupni troškovi tog projekta s obzirom na potrebnu izgradnju infrastrukture i višegodišnje neuspjelo uvođenje u operativnu uporabu mogli bi iznositi toliko, rekao je za Defender.hr izvor iz MORH-a.Projekt koji su bez ikakve studije izvodljivosti pokrenuli još koncem 1997. viceadmiral Davorin Kajić i general Vladimir Zagorec već dvanaest godina nije proglašen operativnim, a najveći je problem kašnjenje radarske slike uz niz drugih problema na otocima gdje su instalirani i to na Dugom Otoku, Visu, Lastovu i Mljetu. Velika je sreća što se na hrvatskoj obali uz neispravne američke radare još nalaze i radari GEM SC-2050XS talijanskog proizvođača koji funkcioniraju sasvim dobro i pokrivaju hrvatsko more s radarskih postaja na Dugom Otoku, Savudriji, Brijunima, Lošinju, Žirju, Visu, Lastovu, Mljetu i Molunatu. Inače, radari talijanskog proizvođača GEM nabavljeni su još 1994. i zapravo se radilo o zakašnjeloj isporuci za bivšu JNA. Američki radari loše obrađuju primarni signal, programski algoritam nije dobar pa se tako cilj rasteže po azimutu što stvara lažne ciljeve. Potom u sekundarnoj obradi cilja manevrima plovila cilj gubi svoju identifikaciju, a kad je jak odraz zbog visine valova vrlo se teško razlikuje cilj. U najboljoj funkciji nije ni režim rada MOD S-SPECIAL. Zrakoplovi posjeduju transponder koji odgovara na upite koje prima, a bez funkcija MOD-a S to može uzrokovati preklapanje odgovora dvaju ili više zrakoplova koji se nalaze na istoj udaljenosti od radara umjesto da Mod S tu pojavu potpuno poništava i obavlja upite samo prema jednom zrakoplovu u isto vrijeme.Nadalje, bez funkcije MOD-a S može se dogoditi primanje odgovora jednog zrakoplova koji je dat tijekom upita drugog radara, a koji može stvoriti krivi podatak o meti. Za sada operater mora raditi takve poslove umjesto njega. Hrvatska je kao korisnik svih ovih godina zapravo jednim dijelom i financirala razvoj prototipa radarskog sustava koji uopće nisu u upotrebi ni u američkim oružanim snagama.Tvrtku Metric Systems preuzela je moćna američka korporacija DRS koja i nije bila upoznata s problemima u Hrvatskoj, jer su joj sasvim drugu priču ispričali ljudi iz Metric Systemsa. Nakon što je MORH stupio u kontakt s čelnim ljudima DRS-a i vidio njihovu nezainteresiranost za rješavanje problema u Hrvatskoj zaprijetio je objavom svih detalja u svjetski poznatom vojnom časopisu Jane’s Defence. Nakon toga 2006. u Split je došao potpredsjednik DRS-a Doug Henry koji je ostao iznenađen svim problemima koji su pratili projekt. MORH je na sastanku zatražio da se uspostavi ispitna procedura i da garantni rok teče od dana preuzimanja svakog radara posebno. Premda je sastanak bio tvrd istodobno je bio i otvoren i pokazala se volja Amerikanaca da se svi problemi konačno riješe, tvrde Nacionalovi sugovornici. Čelni ljudi DRS-a postavili su uvjet da hrvatska strana plati 150 tisuća dolara kako bi se tri radara stavila u funkciju. Međutim, MORH nije htio pristati na takav ultimatum i počeo je razmišljati o arbitraži pri čemu je u sve uključio i Državno odvjetništvo.Ipak, od arbitraže se odustalo jer Državno odvjetništvo nije moglo tehnički arbitrirati, u cijelu priču mogla bi se uključiti i treća strana sklona moćnom DRS-u, a proces arbitraže trajao bi godinama što bi dovelo u opasnost cijeli sustav obalnog motrenja. Uslijedili su razgovori s DRS-om u koje se uključilo vrlo konstruktivno i američko veleposlanstvo i DRS je odustao od zahtjeva. Nakon toga tehničari iz DRS-a došli su u Hrvatsku, obavili su neke popravke i podešavanja, a poboljšan je i softverski dio. Međutim, to je bilo daleko od potrebnog i očekivanog, pa niti dans nikakvo rješenje nije na vidiku.