Međunarodna konferencija o sigurnosti održana prošlog vikenda u Munchenu još jednom je podvukla savezničku izlaznu strategiju iz Afganistana kojom se predviđa napuštanje zemlje do kraja 2014., jer se očekuje kako će do tada afganistanske vojne i policijske snage preuzeti brigu o sigurnosti zemlje na sebe. HV bez plana izvlačenja iz Afganistana Nije tajna kako Republika Hrvatska nije imala nikakvu izlaznu strategiju, odnosno razrađene scenarije u slučaju nepredvidivih okolnosti premda je bilo pokušaja da se takvo što u potpunosti razradi. Srećom, barem do sada nije bilo potreba za prijevremenim odlaskom iz Afganistana. Razlog za izostanak takvih planova je vrlo jednostavan. Republika Hrvatska i njezine oružane snage u potpunosti su se oslonile na američke planove i to iz dva razloga. Prvi je zbog činjenice da već neko vrijeme američki i hrvatski vojnici djeluju u zajedničkim postrojbama, pa je za očekivati zajedničko izvlačenje pod vodstvom Amerikanaca. Drugi je razlog što je veliki dio vojne opreme koje koriste hrvatski vojnici doniran i financiran upravo od SAD, pa bi prijevremen odlazak hrvatskih vojnika značio okretanje leđa najvećem savezniku i partneru koji je pomogao opremanju i obuci Hrvatske vojske. To bi svakako imalo za posljedicu i pad vanjskopolitičkog ugleda osobito među članicama Saveza. Ipak, moglo se hipotetski gledajući dogoditi situacija u kojoj stradava desetak hrvatskih vojnika odjednom bilo da je riječ o zasjedi, padu helikoptera ili aviona i tome slično. Reakcija javnosti bila bi žestoka, a zahtjev za povlačenjem snaga očekivan. Takva situacija je još uvijek moguća i za nju se mora razraditi plan mogućeg izvlačenja hrvatskih postrojbi kojeg za sada nema. Hrvatska ne sudjeluje u programima opremanja NATO saveza Ako se na stvari gleda pragmatično, Hrvatska i nije u mogućnosti da samostalno bilo što odlučuje kad je u pitanju Afganistan. Ne radi se samo o gore spomenutim razlozima. Hrvatska ne sudjeluje niti u jednom važnom NATO programu nabave bilo da je riječ o programu nabave bespilotnih letjelica u sklopu Saveza, sudjelovanju u programu korištenja transportnih zrakoplova C-17 ili u programu nadzora zračnog prostora zrakoplovima AWACS. Niti jedno plovilo Hrvatske ratne mornarice ne sudjeluje u operacijama NATO saveza bilo gdje u Mediteranu. Uzme li se sve pobrojano u obzir jasno je kako to determinira ulogu Hrvatske u donošenju odluka čak i onda kada se podrazumjeva da bi se odluka trebala donijeti samostalno. Dakle, osim sudjelovanja hrvatskih vojnika u operacijama u Afganistanu i na znatno manje ugroženijem području Kosova, konkretni doprinos savezu nije mjerljiv, pa bi svaka promjena politike spram sudjelovanja hrvatskih vojnika u Afganistanu imala teže posljedice za vanjskopolitički ugled. Da ne bude zabune, sve zemlje unutar NATO saveza veličine Hrvatske dijele istu sudbinu s jedinom razlikom što su neke od njih pristale sudjelovati u financiranju nekih programa opremanja NATO saveza, a zauzvrat izbjegle veće slanje postrojbi u ugrožena područja Afganistana. Što rade profesionalni vojnici u UN misijama? Dok je ponašanje Hrvatske kad je u pitanju Afganistan kako-tako razumljivo, s druge strane nije baš jasno kakve to koristi ima Republika Hrvatska u slanju svojih profesionalnih vojnika na područja Libanona, Cipra, Čada i slično. U vrijeme dok su pred Hrvatskom bili neostvareni vanjskopolitički ciljevi i lobiranje za predsjedanjem Odborom za terorizam Vijeća sigurnosti UN-a, razumljivo je bilo i slanje hrvatskih vojnika u različite dijelove svijeta kako bi se pokazala konstruktivna i mirotvorna uloga Republike Hrvatske u prevladavanju različitih konflikata. Angažiranje pričuvnih snaga mora biti prioritet Međutim, sada su svi ciljevi vanjske politike ostvareni, a profesionalni vojnici traže stalnu i intenzivnu obuku. To zasigurno nije sjedenje po kontrolnim punktovima, vožnje terenskim vozilima unedogled da se kojim slučajem ne bi naletilo na pastira sa stadom kojem su ovce pobjegle izvan zone razdvajanja i tome slično. Šest mjeseci takvog života jednostavno otupi oštricu svakog profesionalnog vojnika i krajnje je vrijeme da se za takve operacije angažira pričuva koje nažalost, nema, jer je tek treba pokrenuti i uvježbati za navedene zadaće. Najava ministra obrane Ante Kotromanovića mogla bi ići u tom smjeru. U Finskoj, Njemačkoj i nekim drugim europskim zemljama pričuvne snage ponovno dobivaju na značaju i u sve većoj mjeri zamjenjuju profesionalne vojnike, prije svega u obavljanju mirnodopskih zadaća u zemlji. Iskustva su i više nego pozitivna, a vrijeme će pokazati da li će u Hrvatskoj biti dovoljno političke volje za takav zaokret u obrambenom sustavu. Autor: Ivica Špehar