Kada je 2007. godine tadašnji Glavni tajnik UN-a Kofi Annan proglasio 21. stoljeće, erom nevladinih organizacija, zasigurno nije ni sanjao da će upravo nevladine organizacije vrlo brzo postati jedno od najvažnijih oružja u srazu Zapada i Rusije. A ta bitka se već odavno rasplamsana. Zapadu je trebalo dosta dugo da shvati kako je Rusija počela ozbiljno igrati i to na svim poljima međunarodnih odnosa. No, najveći hit je svakako efikasna uporaba soft powera u vanjskoj politici. Nešto što je do jučer bila ekskluzivna igračka Zapada sada je u rukama Kremlja postala moćna alatka kojom se pokušavaju postići vanjskopolitički ciljevi. Sudeći po soft power ofenzivi koju provode analitičari Vladimira Putina, u Moskvi se očigledno smatra kako će ovakve metode donijeti rezultate.

Rusi su u pokušaju nadogradnje zapadnjačke strategije klasičnog poimanja mekane snage u diplomaciji otišli korak dalje – u to djelovanje impregnirali su sve elemente za koje su smatrali da im mogu biti od koristi. Odabrane su najmodernije metode „mekog ratovanja „; od cyber napada zapadnim saveznicama diže se kosa na glavi, društvene mreže su preplavljene pravim propagandnim ratom, gotovo dnevno pojavljuju se novi mediji koji tumače ulogu Rusije u međunarodnim odnosima na sasvim drugačiji način. Rusija se predstavlja kao netko čiji su zahtjevi legitimni dok Zapad vodi licemjernu politiku. ž

Te nove ruske strategije su mnogi u Americi i Europi svjesni, ali su se rijetki na nju navikli ili imaju jasnu sliku o tome kako je, ako je to uopće moguće, zaustaviti, posebice stoga jer su je primjetili – preksano . U tu strategiju su uključene energetske kompanije, poslovni interesi velikih kapitalista, financiranje proruskih medija i novinara, nevladinih organizacija i vjerskih zajednica, pa sve do državnog organiziranja navijača koji prave probleme na ulicama Pariza pa do motociklističkih bandi i raznoraznih kozačkih ekstremističkih skupina koje pod krinkom kulturnih aktivnosti podižu tenzije širom Balkana i Europe.

Pojednostavljeno rečeno, ruska percepcija soft powera nije se zaustavila samo na metodi utjecaja na mišljenje „bombardiranjem“ ili polaganim usađivanjem različitih vrijednosti i stavova već se djeluje posvuda i na sve načine. Najvećim dijelom u sivoj zoni.
Rusi su uvjereni kako ne čine ništa loše, već da samo koriste metode koji su odavno koristili zapadni saveznici, pa su samo prihvatili ta pravila igre. Događanje naroda, revolucije u bojama, sponzorirani mediji i nevladine organizacije i razne druge interesne skupine koje okreću javno mnijenje ciljanih država postali su sada način na koji Rusija djeluje u svijetu. To se nigdje ne osjeti više nego u njenom najbližem okruženju, u zemljama bivšeg SSSR-a i u Istočnoj Europi, a posebice u zemljama bivše Jugoslavije.
Sve što se događalo u Ukrajini od spontanog narodnog nezadovoljstva, isceniranih referenduma, plebiscita i misterioznih paravojnih formacija koje su se pojavljivale niotkuda pa do aneksije Krima uklapa se u ovaj novi „modus operandi“ ruske vanjske politike. Pitanje je sada da li će Rusi stati na Ukrajini, ili će sada već razvijene kapacitete „novog oblika ratovanja“ prenijeti na druge države koje vidi i u svojoj zoni utjecaja. Na to još nitko nema odgovora.

Napokon „komemorativni posjet“ Sloveniji u ovim vrlo osjetljivim trenucima za EU jako se dobro uklapa u tu strategiju, baš kao i potpora proruskoj struji u Srpskoj pravoslavnoj crkvi, alternativnim antizapadnim medijima u Hrvatskoj i drugim zemljama EU, secesionističkim i antizapadnim politikama Milorada Dodika u BiH, prosrpskim strankama u Crnoj Gori, stotinama rusofilskih udruženja građana koja su registriranim u Srbiji. Rusija je od Zapada naučila zanat i sada se tim tehnikama obilato koristi, no puno brutalnije i bezobzirnije. U ovoj ruskoj strategiji posebno mjesto zauzima priča o nevladinim organizacijama.

Kao odgovor na rusku akciju, Zapad je počeo puno detaljnije i studioznije proučavati novi fenomen Ruskog Soft powera. Vrlo brzo su shvatili kako se radi o inovativnom pristupu. Rusi naime djeluju u tri smjera- prema klasičnim nevladinim organizacijama, bilo da ih osnivaju ili već pokušavaju utjecati na postojeće, zatim prema različitim think – thankovima , a u posljednje vrijeme na dnevnom redu su su tzv.-GONGO – si. Riječ je o nevladinim organizacijama koje je osnovala- država. Zajednički nazivnik svih tih organizacija je netrpeljivost prema Zapadu, posebice prema SAD –u, koji je zajednički neprijatelj Europe i Rusije. Vezanje priče o SAD –u kao neprijatelju zapadne Europe jedan je o ključnih osovina ove strategije. Naravno, u prvom planu je i relativiziranje okupacije dijela Ukrajine i aneksija Krima.

Na valu velike popularnosti NGO –a, Rusija je polako gradila svoju vanjskopolitičku strategiju u kojoj je provladin PR zauzimao itekako važno mjesto. Planirale su se akcije za koje se pretpostavljalo da neće naići na odobravanje poput aneksije Krima i vojnih akcija u Ukrajini, pa je bilo potrebno razraditi plani o tome kako otupiti oštricu međunarodne osude, posebice one koja dolazi sa demokratskog zapada. Situacija za takav plan nikada nije bila bolje. Trenutno na međunarodnoj razini, prema ozbiljnim procjenama djeluje oko 40 000 Nevladinih organizacija, dok još u nacionalnim državama nekoliko stotina tisuća. U isto vrijeme prema istraživanju „Edelman Trust Barometra“ o povjerenju, koji je tretirao 25 država 63 posto građana vjeruje nevladinim organizacijama dok samo njih 48 posto vjeruje vladama, a njih 51 posto medijima. Stoga i ne čudi globalni rast broja nevladinih organizacija. Samo njih 8300 zabilježeno je u Bruxellesu, središtu europskoga lobiranja i to na obje adrese ; pri Europskoj Komisiji i Europskome parlamentu. No, kakva je to ruska percepcija „meke snage“?

Temeljna razlika u odnosu na zapadnjačko poimanje soft powera je da se ne oslanja na atraktivnost, privlačnost neke ideje, poteza, već na snagu. Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov rekao je u jednom intervjuu 2008. godine da će se soft power koristiti kako bi se Rusija povezala s svojim sunarodnjacima koji žive u inozemstvu. Jačanje uloge „ meke snage „, Rusi su osjetili posebice nakon neuspješnih ili nezavršenih akcija koje je Zapad pokrenuo. Vrijeme za akciju, zaključili su u Kremlju došlo je nakon vojne intervencije u Iraku, problema koji i dalje postoje u Afganistanu, kaosa u Libiji koji je nastao nakon intervencije, oklijevanja oko Sirije i nedostatka planova za obnovu tih zemalja. Image Zapada kao jamca demokracije i ljudskih prava te SAD –a kao globalnog vođe koji dominira kao lider i onaj koji „nameće „ vrijednosti, dobrano je izgubio na težini. Globalna kriza, unutarnja arhitektura u Europi koja je potresena, popravljanju loše slike nije mogla previše pomoći.

Upravo stoga ruska je vlada odlučila popuniti stvoreni vakuum koji je ostavio Zapad i početkom 2000. tih pokrenula veliku akciju osnivanja nevladinih organizacija svih vrsta i think thankova potpomognutu i državnom propagandom koja ide iz centrale. U različitim europskim državama Rusija podupire financijski cijel niz nevladinih organizacija koje su protiv NATO –a, američkih vojnih baza, podupiranja prozapadnih politika. No, strategija se ne zaustavlja na politici. U temeljnoj doktrini Rusi vole govoriti o pan Europskom partnerstvu neovisnih država na osovini Moskva – Berlin – Pariz kako bi nadomjestili jalovi i oronuli NATO te neuspješnu Europsku uniju. Kako su to već pirmjetili neki prozapadni istraživački centri, ideološki gledano doktrina se temelji na savezništvu Islama, pravoslavlja uključivši i srednju Aziju protiv zapadnog Katolicizma. Bez obzira na to je li takva procjena prenapuhana ili ne sasvim je sigurno da je igra na kartu neovisnosti, u odnosu na slabo funkcionirajuće integracije u krizi jedna od moćnijih u rukavu službene Moskve. U zemljama poput Velike Britanije, Njemačke i Francuske naglasak je uglavnom na poslovnim vezama. Stoga se žurilo osnovati francusko –rusku trgovinsku komoru, ali i zasebni analitički centar koji je s komorom u izravnoj vezi. Nevladin sektor u službi Njegova veličanstva Putina buja i u svim slavenskim državama, a cilj su također i neutralne zemlje poput Švicarske, Finske , Švedske koje služe kao primjer da se ne isplati ići u transatlantske integracije.

Zapadni istraživači su izračunali kako mu Rusi za svoje soft power pothvate u nekoliko posljednjih godina potrošili 55 milijuna dolara. No, kako su ruske akcija sve samo ne transparentne, teško je procijeniti koliko Moskva uistinu troši novca na aktivnosti čiji putevi ostaju najvećim dijelom u sivoj zoni. Kada se to uzme u obzir procjenjuje se kako bi se ta brojka mogla popeti i na 115 milijuna. Ipak, čak i te brojke relativno su skromne kada se usporede s onima koje, prema službenom priznanju na soft power troše zapadne države. Samo British council kojeg sponzorira britansko ministarstvo vanjskih poslova u posljednje dvije godine potrošio je 210 milijuna dolara vladina novca. Jednako tako, njemački Geothe Institut je također u manje od dvije godine na promotivne aktivnosti potrošio 213 milijuna dolara. No, Rusi izuzetno puno pažnje i novca polažu na medije. Uz pomoć vijesti i izvještaja kakve emitiraju Russia Today i Ruptly, Kremlj nastoji preoblikovati način na koji svijet razmišlja o Rusiji. I taj je zadatak vrlo uspješno obavljen: Putin je osvojio propagandni rat nad Ukrajinom, a Zapad se podijelio.

Ivan Rodionov 49-godišnji je direktor novinske agencije Ruptly, ured mu se nalazi u Berlinu, na Postdamer Platz-u, u poslovnoj zgradi koja direktno gleda na zgradu Bundestaga. Rus koji govori njemački skoro bez akcenta i predstavlja se kao novinar, ali bi ga se lako moglo pomiješati sa Putinovim glasnogovornikom.
U nekoliko emisija na različitim njemačkim televizijama on je javnosti stalno objašnjavao kako zapadni mediji potpuno pogrešno prikazuju situaciju u Ukrajini. Video i novinska agencija Ruptly, osnovana je prije tri godine, a financira je ruska Vlada. Oko 110 ljudi iz Španjolske, Velike Britanije, Rusije i Poljske dan i noć rade na video pričama koje se onda prodaju svjetskim medijima.

Iako to nije to vidljivo na prvi pogled, Ruptly je zapravo Televizija Kremlja. Osim Putinovih govora, tu su i brojni video zapisi o hapšenju članica Pussy Riot ili snimaka ruskih opozicionara. Ali kada je riječ o istočnoj Ukrajini, agencija nudi gotovo isključivo videa koja su naklonjenija proruskim pristašama takozvane ” Narodne Republike Donjeck”, koju su osnovali separatisti. Promoviraju se i stajališta desničara poput britanskog Nicka Griffina ili njemačkog ekstremiste Olafa Rosea, ideologa neonacističke Nacionalne demokratske stranke (NPD).

Putinova vlada ulaže oko 100 milijuna eura godišnje u ruske medije izvan Rusije, kako bi se utjecalo na javno mnijenje na Zapadu. Dok Ruptly još uvijek punom parom radi da bi se na video tržištu etablirao kao alternativa za Reuters i Associated Press, Russia Today se uspješno učvrstila, nadmašivši nedavno i američki CNN u video zapisima na YouTube. Ispred njih je, sa milijardu i 200 miliona gledalaca jedino BBC. U Velikoj Britaniji, Russia Today ima više gledatelja nego Euronews na razini cijele Europe, a u mnogim američkim gradovima Russia Today je najgledaniji strani TV kanal. No, dok Putin javno priznaje , o čemu je govorio u intervjuima, kako je za rusku vanjsku politiku važan soft power, u isto vrijeme, strane nevladine organizacije u vlastitom dvorištu teško podnosi.

Prošle godine Putin je potpisao zakon kojim omogućuje vlastima da zabrane rad stranim nevladinim organizacijama koje smatraju nepoželjnima za državu. OESS je zatražio od Putina da stavi veto na taj zakon, koji je po mišljenju više nevladinih organizacija oblik represije protiv kritičara vlasti, manje od tri godine nakon što je donesen jedan drugi kontroverzni zakon o “stranim agentima.” U tekstu zakona, koji je u samo tjedan dana prošao proceduru u oba parlamentarna doma i dobio predsjednički potpis, navodi se da se “djelovanje neke strane ili međunarodne nevladine organizacije koja predstavlja prijetnju ustavnim temeljima Ruske Federacije, obrambenoj sposobnosti ili sigurnosti vlade, može proglasiti nepoželjnim”. Zakon omogućuje vlastima da zabrane strane nevladine organizacije u Rusiji i kazneno gone njihove zaposlenike, kojima prijeti do šest godina zatvora ili zabrana ulaska na ruski teritorij. Također omogućuje blokadu bankovnih računa takvih organizacija i zabranu njihova pristupa medijima, dok ruske organizacije koje dobivaju sredstva iz organizacija proglašenih nepoželjnima moraju “položiti račune” o svojim aktivnostima.

Ruska inovativnost u soft poweru dovela je u nedoumicu Zapad koji je Putinovu inačicu ovog važnog djelovanja dočekao potpuno nespreman. Budući da je Putin u vlastitu poimanju soft power djelovanja pomiješao sve , medije, biznis, nevladine organizacije, obavještajni rad i prebrisao granice nečega što je po definiciji javno, EU i NATO tek sada zaključuju kako bi za početak bilo dobro da se rad NGO –a i sličnih organizacija obavještajno bolje prati, a sustav službenih registracija takvih organizacija pooštri. No, hoće li to biti dovoljno. Rat „ mekom snagom“ odavno je počeo. Tko je u prednosti ?