Kao što je poznato, Republika Hrvatska ima svoje vojne i policijske snage u Afganistanu. No, za razliku od većine NATO država, u našoj javnosti uopće nema razgovora o našoj izlaznoj strategiji iz Afganistana. U stvari, nitko ni ne spominje mogućnost odlaska jednog dana iz te misije. Postavlja se pitanje zašto je to tako? Je li hrvatska javnost opterećena nekim drugim, važnijim i životnijim temama, pa se naprosto ne želi baviti našim angažmanom u Afganistanu? Došlo je vrijeme za kreiranje izlazne strategije Ili su vladajuće strukture rješavanje tih pitanja prepustile odlukama NATO-a? Teško je dati potpuno precizan odgovor, ali možemo reći kako odsustvo interesa javnosti možda i možemo razumijeti i opravdati, ali teško možemo prihvatiti ignoriranje tog problema od strane obrambenih, sigurnosnih i političkih elita. Republika Hrvatska je dala značajan doprinos mirovnoj operaciji u Afganistanu, čak možemo reći i preko svojih mogućnosti. Odluke o povećavanju kontigenta iz godine u godinu bez ikakvih problema su prolazile parlamentarnu proceduru i dobivale su većinsku podršku struke i javnosti. Oblikovanje izlazne strategije u ovom trenutku je nužno, važno, potrebno i hitno, a sigurno bi dobilo isto tako nepodijeljenu i veliku podršku javnosti. S obzirom na situaciju u Afganistanu i planove saveznika, držim kako je došlo vrijeme za kreiranje takve strategije prema kojoj bi se naše snage postupno vraćale u Hrvatsku, a posljednji vojnik bi tu državu trebao napustiti do 2014. godine. Osnovni elementi strategije moraju biti vidljivi do NATO summita u Chicagu Osnovni elementi ovog poteza trebali bi biti poznati hrvatskoj javnosti što prije, a svakako prije odlaska na sastanak NATO-a u svibnju s ciljem oblikovanja vlastitog stava o važnom pitanju za Hrvatsku i za NATO. Držim takav pristup ispravnim i poželjnim iz mnogih razloga koje nije potrebno posebno obrazlagati. No, izražavam ozbiljnu sumnju u spremnost političke elite da počne o ovome problemu ozbiljno razgovarati, te da u kratkom vremenu obavijesti hrvatsku javnost što kani učiniti. Spomenuta sumnja se temelji na dosadašnjem potpunom ignoriranju redovitog izvješćivanja javnosti o našim ciljevima, namjerama, materijalnim i drugih troškovima ove operacije. Angažman naših vojnika u međunarodnim mirovnim operacijama izuzetno je važno vanjskopolitičko i sigurnosno pitanje i svako guranje tog pitanja na marginu interesa političkih elita, što je bilo prisutno do sada, može ugrožavati potrebnu transparentnost, ali i umanjiti rezultate naših napora u mirovnim operacijama. Vrijeme je za promjenu takve prakse, a sada je prava prilika da je počnemo mijenjati. Saveznička izlazna strategija uzdrmana posljednjim ubojstvima 16 civila i spaljivanjem Kurana Posljednji događaji u Afganistanu otvorili su mnoga pitanja, od kojih su neka konstanta nakon odluke SAD-a da sruši militantni talibanski režim 2001. godine. A ona se odnose, prije svega, na krajnji ishod međunarodnog posredovanja i predviđanja kakav će Afganistan biti nakon povlačenja saveznika koji ne mogu tamo vječno ostati i jamčiti krhku stabilnost. I baš u vrijeme najava o skorom povlačenju, o čemu bi trebalo biti riječi na predstojećem sammitu NATO-a u Čikagu, učestali su incidenti koji značajno ugrožavaju sve dosadašnje napore, ali i otvaraju nove mogućnosti za porast nasilja u Afganistanu. Prije nekoliko mjeseci pojavile su se slike na kojima američki vojnici uriniraju po mrtvim talibanskim borcima. Slijedilo je nekoliko manjih incidenata koji su također užarili odnose saveznika i domaćeg stanovništva, a vrhunac se dogodio posljednja dva tjedna. Spaljivanje Kurana i ubojstvo 16 afganistanskih civila u vrlo kratkom vremenu praktički je preko noći uzdrmalo strategije saveznika za kakav-takav uspjeh i izlazak iz ove vrlo kompleksne vojne i mirovne operacije. U posljednjih desetak godina u Afganistanu su se nizali događaji koji su produbljivali nepovjerenje domaćeg stanovištva i međunarodnih snaga. Najčešće su to bile vojne akcije u kojima su stradavali civili. Vremenski razmak između dva incidenta uvijek je bio dovoljno velik za „popravljanje“ štete. Kad nije bilo incidenata na teritoriju Afganistana, domaće je stanovništvo znalo reagirati na druge događaje u svijetu u kojima se neprimjereno odnosilo prema muslimanima i njihovim vjerskim obilježjima. U svakom slučaju, svako iskazivanje nepoštivanja vjere i čovjeka u Afganistanu je završavalo s demonstracijama i iskazivanjem netrpeljivosti prema međunarodnim snagama, što je za njih predstavljalo veliki izazov. Nespremne afganistanske snage sigurnosti Posljednja dva incidenta takvog su karaktera da je gotovo nemoguće popraviti štetu. Prvo zato što su nastali unutar desetak dana i nema vremena za popravak štete. Drugo, učinjeni su pred dolazak proljeća kad se inače u Afganistanu pojačavaju nasilje i vojni sukobi. Treće, najavljeno smanjivanje i povlačenje međunarodnih snaga jača motivaciju pobunjenika za povećanjem vojnih i nasilnih akcija s ciljem održavanja napetosti i jačanja mreže koja bi trebala igrati važnu ulogu u trenutku sukoba s domaćim, vrlo nespremnim vojnim i policijskim snagama nakon povlačenja saveznika. U svakom slučaju, u Afganistanu možemo očekivati vrlo nemirnu i neizvjesnu situaciju u bliskoj budućnosti. U posljednjih desetak godina, međunarodne snage su primjenjivale različite instrumente s ciljem uspostave funkcionirajuće države i jačanja državnog aparata koji bi mogao jamčiti kakav-takav poredak. Pored jačanja državnih sposobnosti, primjenjivane su i različite strategije kojima se nastojalo stanovništvu omogućiti bolji život i osigurati njihovu podršku vladajućim afganistanskim strukturama. Napredak u jačanju vladinih institucija nije išao očekivanim smjerom i dinamikom Poznata je krilatica kako je važno „osvojiti um i srce“ Afganistanaca. Godine su prolazile, a željeni napredak naprosto nije išao očekivanim smjerom i dinamikom. Narasle frustracije savezničkih stratega najčešće su završavale novim pokušajima i strategijama za čiju realizaciju su korišteni novi instrumenti, opet s ograničenim učinkom. Ograničeni napredak i brojne žrtve u savezničkim snagama potaknuo je domaće javnosti, posebice u SAD-u, na postavljanje pitanja o uspjehu i namjerama međunarodnog djelovanja, kao i pitanja o trajanju operacije. Političke strukture relativno su brzo odgovorila na javne upite o uspješnosti i kraju angažiranja u Afganistanu, te su počele razmatrati izlazne strategije. Vrlo važna komponenta tih strategija je bilo intenziviranje napora na osposobljavanju domaćih snaga s ciljem njihova preuzimanja odgovornosti za sigurnost, mir i poredak u Afganistanu što bi omogućilo postupno povlačenje saveznika. Dolaskom predsjednika Obame na čelo SAD-a počelo se i konkretnije govoriti o vremenskom okviru završetka operacije, posebice njezinog vojnog dijela. On sam donio je i prve odluke o povlačenju dijela vojnih postrojbi SAD-a iz Afganistana, što je potaknulo analitičare na zaključke o skorom kraju vojnog angažmana NATO-a i međunarodne zajednice u Afganistanu. Dakako, to nije i ne znači potpuni prekid odnosa između zapadnih saveznika i Afganistana, već se nastojalo izgraditi partnerstvo i uvjeti u kojima će se realizirati pomoć u razvoju domaćih vojnih i administrativnih kapaciteta nakon odlaska savezničih vojnih postrojbi. Razlozi za ubrzani proces izlaska iz Afganistana Dva su faktora koji imaju veliki utjecaj na ubrzanje u kreiranju izlaznih strategija prema kojima bi se saveznici povukli iz Afganistana do 2014. Prvo, narušeni odnosi SAD-a i Pakistana koji su za posljedicu imali ugrožavanje i zatvaranje opskrbnih linija savezničkih snaga u Afganistanu preko pakistanskog teritorija. To predstavlja sve veći problem, posebice stoga što druga opskrbna linija preko Rusije ne može ispuniti sve potrebe snaga u Afganistanu. Pored toga, saveznici ni ne žele jačati tu liniju, jer im ne odgovara ovisnost o Rusiji. Drugi faktor vezan je uz posljednje događaje i ozbiljno narušavanje povjerenja i odnosa koji su do sada sticani velikim naporima. Spaljivanje Kurana i ubojstvo 16 civila neće samo motivirati Talibane za njihove aktivnosti, već će pojačati podršku stanovništva njihovim aktivnostima, a vrlo vjerojatno i potaknuti nastanak novih skupina i pojavu pojedinaca koji će sve češće napadati savezničke postrojbe i strance u Afganistanu. Planovi američkog izvlačenja snaga SAD su prošle godine povukle svojih 10.000 vojnika, a do kraja ljeta ove godine planiraju još 23.000. Do kraja godine u Afganistanu bi trebalo ostati još 68.000 Amerikanaca. Trenutno postoje i raspravljaju se tri scenarija: prema prvom, do kraja 2012. godine planiranom povlačenju pridružilo bi se još najmanje 10.000 vojnika (ukupno 33.000) ove godine, a do lipnja sljedeće godine organiziralo bi se povlačenje još najmanje 20.000 vojnika. Ovakav plan uglavnom izlažu civili unutar savjetničkog kruga predsjednika Obame, s čime se ne slažu vojni zapovjednici koji nastoje zadržati što veći broj vojnika do 2014. godine kada bi u jednom potezu povukli svu vojsku, što je drugi scenario. Treći se nalazi između spomenuta dva i predlaže da se povlačenje vezuje uz procjenu situacije u Afganistanu, što znači ako se situacija bude pogoršavala, treba zadržati snage, a u suprotnom treba planirati postupno smanjivanje, ali ne onom brzinom kako to predlažu predsjednikovi savjetnici. Bez obzira koji se scenario bude primjenjivao, posve je sigurno da SAD već imaju glavne elemente izlazne strategije, te da će iste predložiti saveznicima na sammitu NATO u svibnju u Čikagu. Ne treba uopće sumnjati u podršku prijedlozima koji će doći iz SAD-a. prof.dr.sc Vlatko Cvrtila

KOMENTIRAJTE (FACEBOOK)