Arapsko-perzijski zaljev ovih se dana pojavljuje kao jedna od glavnih vijesti u svjetskim medijima. Dva su događaja utjecala na takav razvoj događaja: prvo, sankcije Iranu koje je izglasala Europska unija; drugo, uplovljavanje nosača zrakoplova SAD-a u Hormuški tjesnac. EU sankcije Iranu Sankcije Europske unije bile su određeno iznenađenje jer se do sada rijetko događala takva razina suglasnosti među europskim državama o tako važnim vanjskopolitičkim pitanjima. Pored toga, ovim bi sankcijama određene štete mogle imati upravo države Europske unije koje su najviše pogođene ekonomskom krizom kao što su Grčka, Italija i Španjolska. Postavlja se logično pitanje što je to europske države motiviralo u takvoj mjeri da pristanu na nešto što bi objektivno moglo štetiti njima samima. Dva su razloga za takvu odluku: prvo, ona je bila na određeni način očekivana jer su SAD krajem prošle godine odlučile primjenjivati puno strožiji režim prema onima koji ne poštuju sankcije prema Iranu koje je odobrilo Vijeće sigurnosti UN-a. Treba napomenuti da su SAD također toj listi pridodale i neke svoje mjere protiv Irana za koje također traže poštivanje od strane drugih država. S obzirom da su SAD unazad dva mjeseca pripremali ovakav scenario, te da su o tome razgovarali sa svima čiji bi embargo na uvoz iranske nafte mogao prouzročiti dodatni pritisak na tu zemlju, ovakav razvoj događaja čini se logičnim. Drugo, države Europske unije pristale su na takav potez s ciljem jačanja pritiska na Iran u pokušaju traženja minimalnog konsenzusa o pitanjima koja trenutno opterećuju taj dio svijeta. Očekuje se da bi novi diplomatski pritisak kroz sankcije njihovom energetskom sektoru mogao promijeniti dosadašnju situaciju u kojoj je Iran uporno odbijao bilo kakve razgovore vezane uz vanjsku kontrolu njihova nuklearnog programa. Kao što je poznato, Europska unija zagovara upotrebu nenasilnih mjera u međunarodnom prostoru, tako da su ove sankcije prihvaćene kao način kojim bi se moglo izbjeći novo zveckanje oružjem u Arapsko-perzijskom zaljevu. Zveckanje oružjem Ipak, koliko god bio veliki događaj odluka Europske unije o sankcijama Iranu, ipak je pozornost svjetskih medija ovih dana bila usmjerena prema ulasku američkog nosača zrakoplova „Abraham Linkoln“ u vode Arapskog mora, te nastavak njegova puta u zaljev. Mnogi analitičari raspravljali su o tome činu kao o mogućoj najavi zaoštravanja odnosa, posebice stoga što su iranske vlasti prije tjedan dana, nakon što je to područje napustio nosač zrakoplova „John Stennis“, zaprijetile reakcijom ukoliko se u tim vodama pojavi nekih drugi američki brod. Treba reći kako SAD u tom području uvijek imaju angažirana dva nosača zrakoplova, pri čemu se jedan nalazi u vodama Arapsko-perzijskog zaljeva, a drugi u blizini ulaska u Hormuški tjesnac. To su operativne snage koje mogu uvijek odgovoriti na ugrozu koja bi se stvorila u tom prostoru, ali one nisu predviđene za akcije preventivnog tipa. Upravo stoga je bilo pretjerano postavljati pitanje o mogućoj eskalaciji sukoba jer s takvim sastavom oružane snage SAD-a ne idu u prostor u kojem očekuju vojno djelovanje. Mogli bi reći da se ovdje više radi o pokazivanju prisutnosti s ciljem osiguranja pomorskih putova, a manje o vojnoj prijetnji bilo kojoj državi. Dakle, ovo nije bio potez koji donosi prednost u nekoj strateškoj situaciji, već su SAD jednostavno obnovile svoje snage koje su ionako prisutne u tom prostoru. Ipak, one imaju i svoju važnu funkciju koja u značajnoj mjeri pridonosi realizaciji strateških interesa SAD-a u tom dijelu svijeta. Ona se odnosi, prije svega na zaštitu svjetske trgovine naftoma, ali i na zaštitu regionalnog sigurnosnog kompleksa koji je do intervencije SAD-a u Iraku 2003. godine počivao na strateškoj ravnoteži između Iraka, Irana i Saudijske Arabije. U tom trokutu Saudijska Arabija ima najslabije vojne kapaciteta, tako da je vojna prisutnost SAD-a kompenzirala njihove slabosti. Irak i Iran su stalno bili u strateškom natjecanju, tako da nisu imali previše vremena razmišljati o drugim stvarima. Iranski utjecaj u regiji sve snažniji Međutim, eliminacija režima Sadama Huseina dovela je do promjena u Iraku i stvaranja pretpostavki za razvoj demokracije koja počiva na modelu „jedan čovjek-jedan glas“ što je dovelo do preuzimanja vlasti od strana šiitske većine u Iraku. Upravo je ta većina bila u vrijeme Sadama Huseina isključena iz državnih poslova, te je sada dočekala priliku ostvarivanja svoje brojčane dominacije. Ništa sporno, rekli bi promatrači, ali zaboravljaju pri tome činjenicu da je ta vjerska skupina bila potlačena od strane tadašnjeg režima, te da su njezini vjerski vođe potražili spas u Iranu u kojem su proveli desetak i više godina, a vratili su se u Irak nakon dolaska SAD-a. S obzirom da su preuzeli vlast u Iraku, naglo se povećao utjecaj Irana u toj državi što ozbiljno zabrinjava SAD. Naime, ovdje se ne radi samo o dobrim političkim vezama s tom državom, već i posebnim odnosima iranske političke elite sa sirijskim predsjednikom Basharom al Asadom, te pokretom Hezbollah u Libanonu, čime se širi strateški utjecaj Irana od Arapsko-perzijskog zaljeva sve do istočnog Mediterana. Iranski nuklearni program kao sredstvo Zapada Ovakvim razvojem događaja Iran stječe značajnu stratešku ulogu koja jača njihovu regionalnu moć i ozbiljno narušava ravotežu u trokutu Iran-Irak-Saudijska Arabija. Ako stvari gledamo na ovaj način, tada možemo zaključiti kako iranski nuklearni program predstavlja samo sredstvo kojim se nastoji ograničiti jačanje Irana i njihov strateški utjecaj u vrlo značajnom geopolitičkom prostoru. Vjerojatno samo vrlo naivni promatrači mogu zaključiti kako će iranska nuklearna bomba značajno poremetiti svjetsku stabilnost ili da će njezino moguće ispaljivanje donijeti nekakvu stratešku prednost Iranu. Ukoliko bi se to dogodilo, reakcija svijeta vjerojatno bi bila vrlo nepovoljna za Iran. Da bi nuklearno oružje predstavljalo kakvu takvu prijetnu međunarodnoj sigurnosti, Iran bi morao imati barem desetke nuklearnih glava, a vrlo je upitno koliko to može postići u nekom bližem vremenu. Šahovska ploča Čini se kako se ovdje ipak radi o jednoj šahovskoj igri u kojoj svaki potez mora biti dobro promišljen kako ne bi izazvao neželjenu reakciju. U tom kontekstu sadašnje poteze SAD-a možemo promatrati kao dodatni pritisak i povećanje liste stvari koje bi se mogle pojaviti u mogućim pregovorima do kojih će sigurno doći jer ni jednoj strani ne odgovaraju vojni ili pomorski incidenti. Pored toga, ovakvu politiku SAD-a treba promatrati kao želju sadašnje administracije da se nešto konkretnije angažira u rješavanju pitanja iranskog nuklearnog programa s još jednim važnim ciljem koji se manje spominje – izbjegavanje kritika o nedovoljnoj angažiranosti u predizbornoj godini, što bi zasigurno kao otružbu Obamine administracije mogli kreirati republikanski političari. Iran je svjestan kako svoje interese ne može realizirati uz pomoć vojne sile jer bi reakcija SAD-a i saveznika zasigurno značajno ograničila upotrebu vojnog faktora. Stoga je i Iranu stalo da se nastavi ovakva šahovska igra koja neće previše izazivati protivnika, a dugoročno bi se neki potezi mogli višestruko isplatiti. Prema tome, mala je vjerojatnost racionalnog korištenja vojnog faktora bilo koje strane za postizanje strateške prednosti. Ipak, ne bi trebalo u potpunosti isključiti mogućnost da se dogodi neki slučajni pomorski incident koji bi cijelu situaciju okrenuo u drugom smjeru. Ukoliko se to dogodi, onda ćemo se suočiti s dramatičnim povećanjem cijene nafte i posve novom situacijom koju će teško podnijeti zapadne ekonomije. Autor: prof.dr.sc Vlatko Cvrtila

KOMENTIRAJTE (FACEBOOK)