Gotovo nevjerojatno zvuči podatak da je Poljska potrošila samo za prihvat (nadogradnja i izgradnja infrastrukture) višenamjenskih borbenih aviona američke proizvodnje F-16
ukupno 1,6 milijardi USD u dvije zrakoplovne baze: 31. zrakoplovna baza Poznan i 32. zrakoplovna baza Lask. Riječ je o dokumentu iz 2005. “The Polish Air Force’s Conversion to
the F-16: Emergence from the Soviet Legacy” koji je objavljen u Krakowu kao diplomski rad pod mentorstvom prof. dr. sc Halina Grzymała-Moszczyńska.

Dakle, ovdje nije riječ o troškovima nabave američkih aviona F-16, naoružanja i opreme, njihove eksploatacije, već isključivo o zemaljskim pripremama za njihov prihvat. Srećom, ako bi se to moglo nazvati srećom za Poljake, NATO Security Investment Program Funds je platio 50 posto radova, odnosno oko 800 milijuna USD. Svi radovi su uključivali izgradnju i nadogradnju hangara, servisnih radionica, postaja za umjeravanje, objekti za održavanja I,II i III stupnja, opskrba i skladištenje goriva, piste, rulnice, stajanke, sustav osvjetljavanja u bazama, skladišta naoružanja i zemaljski navigacijski sustavi. Samo  troškovi zemaljskog prihvata 48 borbenih aviona F-16 za potrebe Poljskog ratnog zrakoplovstva u dvije baze jednaki su troškovima nabave novih aviona i naoružanja za eskadrilu F-16.

Stoga, Republika Hrvatska bi trebala s punim pravom zahvaliti bivšim američkim dužnosnicima, ministru obrane Robertu Gatesu i američkom veleposlaniku Jamesu Foleyu koji su bivšem hrvatskom ministru obrane Davoru Božinoviću i bivšem predsjedniku Ivi Josipoviću jasno poručili kako SAD neće donirati F-16 Republici Hrvatskoj ili je ohrabriti da samostalno razvija tu sposobnost, jer bi to imalo katastrofalne posljedice za hrvatski proračun.

Kalkulacijom se može doći i do iznosa koji bi bili potrebni za prihvat eskadrile F-16 u Republici Hrvatskoj, odnosno u jednoj zrakoplovnoj bazi. Međutim, ne želimo se baviti
spekulacijama toga tipa premda sa sigurnošću možemo reći kako zemaljski prihvat eskadrile F-16 ne bi koštao manje od 150 milijuna EUR. Tome naravno treba pridodati ono najvažnije, cijenu nabave aviona i naoružanja.

Sada je posve jasno kako smo bili u pravu kada smo tvrdili da će Rumunjska da bi dostigla sa eskadrilom F-16 starom 35 godina punu operativnu sposobnost morati potrošiti 1 mlrd EUR (nabava aviona, naoružanje, nadogradnja softwarea, oprema, inicijalni paket pričuvnih dijelova, alati, obuka, izgradnja i nadogradnja infrastrukture.). S obzirom na starost  aviona, kvarovi su nepredvidljivi, učestaliji, teže se dolazi do pričuvnih dijelova, ne postoji koncept “pooling and sharing” pa su troškovi sata leta znatno skuplji i iznose 20 tisuća USD. Još jedna loša okolnost po Rumunjsku je činjenica da će avione moći koristiti samo 15 godina, jer će tada biti stari 50 godina i nikome ih neće moći prodati. Umjesto toga, dakle  za manje od dva desetljeća, morati će krenuti u ponovnu nabavu aviona. Usto, rumunjska obrambena industrija i rumunjska industrija općenito nije imala baš nikakve koristi od ove nabave što je nevjerojatno. Uvjeti plaćanja kod nabave aviona iz Portugala? Prava sitnica.  Moralo se platiti unaprijed. Geostrateški značaj Rumunjske i RH za SAD? Mislimo da ne treba niti ulaziti u to. Ako im je tako važan saveznik na Crnom moru i na čijem teritoriju je razmješten sustav proturaketnog štita u dvorištu Rusije prošao sa F-16, kakva bi budućnost čekala RH sa ponudom za F-16.

Naravno, nešto posla su dobili građevinari, ali to je posao bez dodane vrijednosti. Dobro je da se ovakav slučaj dogodio neposredno pred hrvatski odabir novog tipa višenamjenskog borbenog aviona, jer se iz ovog mora nešto i naučiti. Kvalitetna i znatno jeftinija rješenja za budućnost postoje i bez F-16.

KOMENTIRAJTE (FACEBOOK)