Kao prvo treba naglasiti, da se pojam domovinska sigurnost koristi radi činjenice, da se u skrb o nacionalnoj sigurnosti želi uključiti sve domovinske kapacitete te se kao takav ne može poistovjećivati s pojmom domovinske sigurnosti kakav je u primjeni u SAD. On na neki način naglašava kontinuitet dobrih iskustava iz Domovinskog rata, koji je omogućio oslobađanje okupiranih teritorija RH i uspostavu slobodne, samostalne i nezavisne RH, a Sustav domovinske sigurnosti mora omogućiti opstojnost i svakovrsni razvoj skrbeći za nacionalnu sigurnost. Naziv i formalno ukazuje na potrebu transformacije postojećeg „sustava“ nacionalne sigurnosti u Sustav domovinske sigurnosti.

Kao drugo, u toj transformaciji se polazi od činjenice, da nove kategorije i novi pojavni oblici sigurnosnih izazova i ugroza, te s njima povezani sigurnosni rizici, zahtijevaju pristup koji nacionalnu sigurnost vidi mnogo šire od tradicionalnog poimanja nacionalne sigurnosti. Naime, u tradicionalnom poimanju nacionalne sigurnosti u fokusu je poglavito bilo očuvanje suvereniteta, teritorijalnog integriteta, odvraćanje vojnih ugroza i obrana od takvih ugroza. Novi pristup nacionalnoj sigurnosti podrazumijeva i skrb o vrijednostima kao što su razvoj i opstojnost, tradicija i način života, zaštita okoliša, dobrobit ljudi, a odnosi se na sve segmente društva, od državnih institucija, preko javnog i privatnog sektora do skupina i pojedinaca. Taj novi pristup podrazumijeva i uključivanje sve šireg i raznovrsnijeg spektra subjekata u Sustav domovinske sigurnosti, koji će imati međusobno komplementarne kompetencije potrebne za realizaciju svih aktivnosti sigurnosnog procesa, odnosno procesa upravljanja sigurnosnim rizicima: od istraživanja ugroza, preko sigurnosne zaštite i odvraćanja nositelja ugroza, do primjerenog odgovora na nastali štetni događaj ili krizu te do oporavka i omogućavanja kontinuiteta funkcioniranja.

Orijentacija sustava nacionalne sigurnosti prema ugrozama dovodi do njegove fragmentacije, do nepostojanja jedinstvenog, izbalansiranog, aktualnim i predvidivim rizicima primjereno razvijanih sastavnica sustava, dok orijentacija sustava prema upravljanju sigurnosnim rizicima nameće potrebu razvoja sposobnosti koje će omogućiti što učinkovitiju uporabu svih raspoloživih resursa u nalaženju optimalnog odgovora na sve relevantne ugroze i s njima povezane sigurnosne rizike. Radi se o sustavu koji je inkluzivan i integrativan, a ne ekskluzivan.

Brojne su sastavnice koje i sada svoje zadaće izvršavaju u okviru jedne ili više navedenih aktivnosti, a sve s ciljem da se definiraju relevantne ugroze, procjene rizici koje te ugroze generiraju u odnosu na određenu imovinu, funkcije i vrijednosti te poduzmu mjere zaštite, ili odgovora, kako bi se rizik što više smanjio. Sve te sastavnice, koje stalno ili povremeno sudjeluju u nekoj od aktivnosti upravljanja sigurnosnim rizicima od značaja za nacionalnu sigurnost, trebaju na prikladan način biti integrirane u jedinstveni Sustav domovinske sigurnosti.

Kao nominalno i formalno ustanovljen postoji Sigurnosno – obavještajni sustav RH, definiran Zakonom o sigurnosno obavještajnom sustavu RH iz 2006. godine. U Zakonu su nominirane sve sastavnice toga Sustava čije se temeljne zadaće u okviru procesa upravljanja sigurnosnim rizicima odnose poglavito na aktivnosti istraživanja sigurnosnih ugroza (obavještajno djelovanje) i sigurnosne zaštite. U Zakonu o sigurnosno – obavještajnom sustavu RH definirano je i Vijeće za nacionalnu sigurnost, čije zadaće i nadležnosti očito prelaze okvire Sigurnosno-obavještajnog sustava. To na neki način stvara dojam, da Sigurnosno – obavještajni sustav predstavlja „sustav“ nacionalne sigurnosti, a on je „samo“ jedna od sastavnica formalno ne postojećeg sustava nacionalne sigurnosti. Potpuno je jasno da sigurnosno – obavještajni sustav kao takav mora biti dio, odnosno sastavnica/podsustav projektiranog Sustava domovinske sigurnosti.

Nadalje, 2015. godine donesen je Zakon o sustavu civilne zaštite, NN 82/15. Zakonom se uređuje sustav i djelovanje civilne zaštite, kao „sustav organiziranja sudionika, operativnih snaga i građana za ostvarivanje zaštite i spašavanja ljudi, životinja, materijalnih i kulturnih dobara i okoliša u velikim nesrećama i katastrofama i otklanjanja posljedica terorizma i ratnih razaranja“. U članku 1. stavak (3) kaže se, da je civilna zaštita „od javnog interesa za Republiku Hrvatsku i za sigurnost republike Hrvatske“. Temeljne zadaće civilne zaštite u okviru procesa upravljanja sigurnosnim rizicima spadaju poglavito u kategoriju aktivnosti odgovora na štetni događaj, ali i u kategoriju aktivnosti (preventivne) sigurnosne zaštite, kao i u aktivnosti procjene i analize rizika koje generiraju elementarne nepogode, prirodne ili tehnološke katastrofe.  Nedvojbeno je da i civilna zaštita mora biti dio Sustava domovinske sigurnosti. Misli se tu poglavito na njezine operativne snage, jer pojedini sudionici mogu po drugim kriterijima biti dio Sustava domovinske sigurnosti.

Zakonom o obrani iz 2013. godine, obrana se definira kao „državna funkcija kojom se osigurava suverenitet, neovisnost i teritorijalna cjelovitost Republike Hrvatske …“, a kao nositelji obrambene funkcije definiraju se „tijela državne vlasti, ministarstva i Oružane snage“. Članak 2 kao temeljnu svrhu obrane definira „očuvanje suvereniteta, neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske“.  U kontekstu upravljanja sigurnosnim rizicima zadaće obrane realiziraju se poglavito kao kategorija aktivnosti odgovora na štetni događaj, ali i kao aktivnosti sigurnosne zaštite, jer  Oružane snage već svojim postojanjem preventivno djeluju odvraćajući potencijalnog  nositelja vojne ugroze. Oružane snage imaju zadaće i u okviru aktivnosti istraživanja ugroza, jer u okviru svojih obavještajnih struktura, jednog od funkcionalnih područja, imaju odgovarajuće sposobnosti u skladu s potrebama izvršavanja zadaća OSRH. OSRH provode mjere i aktivnosti i kao sudionik Sustava civilne zaštite. Oružane snage RH nedvojbeno su funkcionalno, a u nekim aspektima i organizacijski dio Sustava domovinske sigurnosti.

Zakonom o kritičnim infrastrukturama, NN 56/13 preuzete su u zakonodavstvo RH odrednice Direktive 2008/114 EC, koje se najvećim dijelom odnose na procjenu potrebe poboljšanja zaštite kritičnih infrastruktura od svih oblika ugroza i opasnosti, a osobito se u Direktivi ukazuje na potrebu zaštite od terorizma. Kritične infrastrukture su izuzetno važne za normalno funkcioniranje društva i države u cjelini, za očuvanje načina života građana, pa predstavljaju atraktivan cilj terorističkih napada, kako u cyber tako i u fizičkoj domeni, a izložene su i opasnostima od elementarnih nepogoda i katastrofa, uključujući i tehnološke katastrofe. Njihova zaštita i osiguranje kontinuiteta poslovanja/isporuke usluga od posebne je važnosti, a upravljanje sigurnosnim rizicima vrlo kompleksna zadaća koju vlasnici/upravitelji kritičnih infrastruktura ne mogu realizirati bez potpore drugih sastavnica sustava nacionalne sigurnosti. U tom kontekstu i sigurnosne strukture vlasnika/upravitelja kritičnih infrastruktura u funkcionalnom smislu trebaju biti element Sustava domovinske sigurnosti.

Već ova četiri navedena primjera, bez navođenja i drugih sastavnica Sustava domovinske sigurnosti (na primjer: policija, Državno odvjetništvo, USKOK, carina, diplomacija, financijska policija, različite agencije, instituti i inspekcije) ukazuju na činjenicu da se radi o vrlo složenom, kompleksnom sustavu, čije sastavnice imaju različite statuse glede ustrojbene, organizacijske ili neke druge pripadnosti, ali u funkciji izvršavanja zadaća iz okvira procesa upravljanja sigurnosnim rizicima one su funkcionalni dio „sustava“ nacionalne sigurnosti te njihov status treba nominalno i formalno definirati u okviru Sustava domovinske sigurnosti. Može se konstatirati, da uspostava takvog Sustava domovinske sigurnosti podrazumijeva vrlo preciznu legislativu, osobito u pitanjima nadležnosti upravljanja Sustavom i pojedinim njegovim sastavnicama, te jasno definiranje odnosa između pojedinih sastavnica.

Postojeći „sustav“ pokazuje niz nedostataka glede nadležnosti upravljanja, a osobito nedostatak središnjeg tijela koje bi moglo operativno upravljati svim sastavnicama Sustava, ili operativno usmjeravati (izravno ili neizravno) rad onih sastavnica koje su samo funkcionalno i/ili po potrebi dio Sustava domovinske sigurnosti. Takav nedostatak posebno je primjetan u uvjetima pojave krize ili kriznog stanja, što bi se moralo riješiti uspostavom Sustava domovinske sigurnosti.

Nedostataka ima i u postojećoj legislativi, ali i u njezinoj provedbi. Na primjer: u članku 2. stavak (1) Zakona o sigurnosno-obavještajnom sustavu RH kaže se da „Sigurnosno-obavještajne agencije poslove iz svog djelokruga provode na temelju: Strategije nacionalne sigurnosti, Strategije obrane, Smjernica …….“. Postavlja se logično pitanje kako one to obavljaju u uvjetima kada je postojeća Strategija nacionalne sigurnosti usvojena 2002. godine i nije primjerena aktualnim uvjetima unutarnjeg i vanjskog okruženja. Sustav domovinske sigurnosti bi zasigurno trebao biti taj koji će prvi inicirati izradu i ažuriranje strategije nacionalne sigurnosti, a osobito i ažuriranje procjene nacionalnih sigurnosnih rizika.

Sustav domovinske sigurnosti bi nedvojbeno mogao i morao riješiti probleme usklađenosti i primjenljivosti odredbi zakona koji na bilo koji način tretiraju problematiku sigurnosti od značaja za nacionalnu sigurnost. Posebno se to odnosi na primjenu mjera zaštite ili ukupnog  tretiranja rizika u odnosu na kritičnu infrastrukturu, osobito na ICT kritičnu infrastrukturu.

AUTOR: brigadni general u miru Ivan Pokaz, mr.sc

 

KOMENTIRAJTE (FACEBOOK)