SAD nisu zainteresirane da Republika Hrvatska obnovi i modernizira borbeno zrakoplovstvo već je za opciju da se to riješi kroz multiratelarne ili bilateralne sporazume sa zemljama članicama NATO saveza. Štoviše, SAD nikada nisu Republici Hrvatskoj ponudile bilo kakav aranžman nabave borbenih aviona F-16, bilo da je riječ o rabljenim avionima iz sastava američkih zračnih snaga ili Nacionalne garde. Pokazalo se suprotno  uvrježenim mišljenjem u Hrvatskoj kako su SAD spremne ponuditi razne opcije, pa čak i donaciju borbenih aviona Hrvatskoj. Umjesto SAD, na scenu je stupio Izrael.

“U svakoj prigodi kada se u razgovoru sa predstavnicima američke vlade i oružanih snaga spomene nabava novog tipa borbenih zrakoplova za potrebe Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, Amerikanci daju do znanja kako borbeno zrakoplovstvo ne treba biti hrvatski prioritet zbog visokih troškova koje ono zahtjeva. Ne radi se samo o nabavi zrakoplova već cijelom paketu naoružanja i potpore koje ide uz njega, a to je ipak preskupo, smatraju Amerikanci”, rekla nam je nekolicina sugovornika.  Da je zaista tomu tako, dovoljno je spomenuti dva primjera koje su nam prepričali diplomatski izvori. Prvi slučaj se dogodio početkom veljače 2011. Tadašnji ministar obrane Davor Božinović je razgovarao u Pentagonu s američkim ministrom obrane Robertom Gatesom. Teme jednosatnog bilateralnog sastanka bile su vojna i obrambena suradnja SAD i Hrvatske u okviru NATO saveza, hrvatski doprinos ISAF-ovoj misiji u Afganistanu te suradnja u regiji a posebno u okviru Američko-jadranske povelje.

Gates je tada naglasio da Amerika vidi Hrvatsku kao lidera i prvog suradnika u regiji te podržavaju što brži ulazak naše zemlje u EU. Razgovaralo se i o izvoznim potencijalima hrvatske vojne industrije. Ono što u javnosti nije procurilo su detalji razgovora oko potencijalne nabave borbenih aviona za potrebe HRZ i PZO. Tema je bila najavljena i Robert Gates je spremno odgovorio na Božinovićev upit i to ovim riječima: ” Gospodine ministre, SAD ne ohrabruju male zemlje poput vaše da samostalno razvijaju sposobnost borbenog zrakoplovstva, jer je to preskupo. Ali, ukoliko želite o tome razgovarati možemo vam dogovoriti sastanak u Lockheed Martinu”. Dakle, Božinoviću je bilo sasvim jasno da nakon ovih riječi ne može očekivati bilo kakvu pomoć američke vlade kad je obnova borbenog zrakoplovstva u pitanju.

Drugi slučaj američkog “NE” dogodio se u vrijeme mandata američkog veleposlanika James E. Foleya u Zagrebu 2012. Prigodom jednog od susreta sa tadašnjim predsjednikom Republike Hrvatske Ivom Josipovićem, američki veleposlanik se poslužio gotovo istom retorikom kao i Robert Gates te dodao još i ovo “..mišljenja sam da bi takva sposobnost uništila vaš vojni proračun, a posredno i onaj na razini države. Ali, ukoliko odlučite imati samostalnu sposobnost borbenog zrakoplovstva volio bih da to bude F-16.”

Konačno smo dobili i potvrdu našeg pisanja i informacija u vezi sa američkim stajalištem spram nabave novog tipa borbenog zrakoplova za potrebe HRZ i PZO. Naime, u intervjuu predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović Večernjem listu od 24.12.2016., između ostalog, jasno je naznačeno da SAD imaju razumijevanja za stajalište RH da joj treba borbena eskadrila, ali to je sve što nam SAD imaju za poručiti, ništa više od toga. U intervjuu nema traga od bilo kakvih najava pomoći, donacija, suradnje ili sličnog, a što bi dovelo do promjene američkog stajališta u budućnosti kad je u pitanju nabava borbenih zrakoplova za potrebe HRZ i PZO, a čuli smo i zašto. Naime, predsjednica u intervjuu Večernjem listu, posve otvoreno iznosi stajalište SAD-a u svezi toga.

“Razgovarala sam sa mnogima iz SAD-a i kazali su da oni drže kako postoje i drugi načini kako možemo štiti svoje nebo, ali da razumiju zašto je nama važno da imamo svoju eskadrilu, a odluku prepuštaju nama”. Upravo ovakvo američko stajalište Defender je istaknuo u svom posljednjem broju od 15.11. sa izjavama bivšeg američkog ministra obrane Roberta Gatesa ( “SAD ne ohrabruju zemlje poput Vaše da razvijaju samostalno ovu vrst sposobnosti”) na sastanku sa bivšim hrvatskim ministrom obrane Davorom Božinovićem te bivšeg američkog veleposlanika u RH Jamesa Foleya ( “To bi moglo ugroziti Vaš vojni proračun, pa čak i državni”) u razgovoru sa bivšim hrvatskim predsjednikom Josipovićem. Jedini razlog je isključivo trošak nabave, održavanja i eksploatacije F-16. To jednostavno nije priuštivo za zemlju poput RH koja ne bi osjetila niti ekonomski benefit od nabave F-16.

Ovome treba svakako dodati ključnu podlogu na temelju koje američka politika ima takav stav spram razvoja i izgrađivanja sposobnosti borbenog zrakoplovstva u sklopu HRZ i PZO. To je “The Air Defence Study of Croatia, iz 2005. Dokument klasificiran oznakom tajnosti je izradio North American Aerospace Defense Command U njemu između ostalog piše kako je zračni prostor Republike Hrvatske premalen za adekvatnu i učinkovitu zaštitu nadzvučnim zrakoplovima u slučaju sukoba te da su nadzvučni borbeni avioni složeni i skupi za nabavu, korištenje i održavanje za sustav obrane kakav se planira u sklopu kolektivne obrane sustava NATO saveza. Studija navodi kako je potrebno razvijati višenamjenske helikopterske sposobnosti.

Realizaciji ove Studije svjedočimo već godinama u Republici Hrvatskoj bez obzira što se svijet promijenio u posljednjih deset godina za 180 stupnjeva. Vrijeme je da se tome stane na kraj. Republika Hrvatska se mora okrenuti vlastitim interesima, odnosno može poslušati mišljenje Saveznika, ali ne treba ga slijepo slijediti. Ne tako davna hrvatska povijest govori u prilog tome. I ne samo to, američki generali vrlo su otvoreno i jasno poručili kako NATO u ovom trenutku nije sposoban obraniti članice Saveza na istoku Europe od eventualne agresije Rusije. Izgradnja obrambenih sposobnosti jedino je jamstvo odvraćanja od bilo kakve agresije. Zašto i kakvo borbeno zrakoplovstvo Republika Hrvatska treba, Defender je pisao u više navrata.

Državni vrh mora pronaći održiv model financiranja borbene eskadrile i cjeloživotne potpore. To je nacionalni interes jednako vrijedan kao i svaki drugi ekonomski, ali naravno nepopularan u općoj populaciji, jer efekti ulaganja u borbeno zrakoplovstvo ne osjete se kad su džepovi građana u pitanju. Možda je najveći problem što si političke elite nikad nisu dale truda u par rečenica objasniti svu korist i razloge takvog ulaganja. Usto, nažalost, uvidom u Stručnu studiju o borbenom zrakoplovstvu koja je napravljena prošle godine, nismo dobili odgovore niti na jedno ključno pitanje o modelima financiranja, cjeloživotnim troškovima, zahtjevima HRZ u vezi borbenog zrakoplovstava i slično. Ona je više skup podataka tehničke prirode koje je moguće pronaći internetskim pretraživanjem. Umjesto toga, takve opće poznate podatke dostavili su proizvođači borbenih aviona kroz svoje ponude temeljem zahtjeva MORH-a.

“Prije 2-3 godine imali smo na stolu ponudu od 48 borbenih aviona F-16 planiranih za Rumunjsku, Bugarsku i Hrvatsku. Ovo nije bila ponuda američke vlade već zemalja članica NATO saveza koje su krenule u otpis F-16. Sjećam se da je za osam aviona F-16 trebalo izdvojiti godišnje 100 milijuna USD (uključiva cijena aviona i svi ostali troškovi, odnosno da bi sve bilo funkcionalno i da bi piloti letjeli prema standardima NATO saveza sa inicijalnim paketom naoružanja. I tako 10 godina za osam aviona.

Ne treba gajiti iluzije kako su ponude drugih proizvođača, ako se gledaju inicijalne ponude sa istom starosti aviona, paketom opreme, sposobnosti i naoružanja puno povoljnije. Ono što treba gledati su troškovi cjeloživotnog korištenja zrakoplova, odnosno logistika, dostupnost pričuvnih dijelova, održavanje.

KOMENTIRAJTE (FACEBOOK)