Tijekom 2010. uspostavljena je serijska proizvodnja BOV-a u pogonima tvrtke Đure Đaković, a tzv. postotak lokalizacije udjela Specijalnih vozila u tom projektu je dosegnuo 70 posto. Predstavnici finske tvrtke “Patria” te bivši ministar obrane Branko Vukelić potpisali su u srpnju 2010. dodatke ugovoru o proizvodnji 126 borbenih oklopnih vozila za potrebe Hrvatske vojske koja jamče nastavak i završetak tog posla do kraja 2012. godine.Naime, s finskom tvrtkom “Patria” Ministarstvo obrane je 2008. ugovorilo proizvodnju 126 oklopnih vozila. S obzirom na krizu, vrijednost posla oko 180 milijuna eura aneksom je smanjena za desetak milijuna. Odnosi se to na redefiniranje opreme vozila, a broj vozila i završetak radova ostali su isti. Ministar obrane Vukelić i predsjednik uprave Specijalnih vozila “Đure Đakovića” Bartol Jerković tada su potpisali također ugovor o opremanju baznih vozila sustavima oružja, što će učiniti tvrtka “Konsberg”, s kojom su ugovor potpisala Specijalna vozila “Đure Đakovića”. Kako dalje? Postavlja se pitanje što će biti s tvrtkom “Specijalna vozila” kada isporuči i posljednji BOV za potrebe HV-a? Naime, još uvijek nije pronađeno tržište u trećim zemljama kako je bilo planirano, a bez toga daljnje proizvodnje neće biti. Kao i uvijek do sada, spas bi se mogao potražiti u proizvodnji vagona, ali takav proizvod nema dodanu vrijednost. Dakle, i dalje je u opciji nastavak tenkovskog programa, bilo da je riječ o remontu I modernizaciji iračkih tenkova, modernizaciji i kupovini kuvajtskih ili za potrebe Hrvatske vojske. Ova zadnja mogućnost ne jamči opstanak, jer su potrebe HV-a vrlo ograničene u uvjetima ovakvog proračuna. Već nekoliko godina Kuvajt razmatra ponude za modernizaciju svojih tenkova M-84 proizvedenih u vrijeme bivše Jugoslavije u tvornici “Đuro Đaković” iz Slavonskog Broda. Pozitivno nije odgovorio ni na jednu ponudu, pa tako niti na one iz Poljske i Srbije. Prilika u Kuvajtu Kuvajt je pokazao veliki interes za tenkovski program M-84 u Hrvatskoj, uslijedile su obostrani posjeti najviših vojnih i vladinih predstavnika, ali ništa konkretno. Kuvajtu je bilo iznimno važno što je “Đuro Đaković” zadržao kontinuitet i razvoj tenkovskog programa M-84 svih prošlih godina, što se tenkovi proizvedeni u “Đuri Đakoviću” koriste u postrojbama Hrvatske vojske, što je hrvatska država nastavila financirati program i što će Hrvatska vojska koristiti također novi modernizirani tenk pod oznakom M-84D.Kuvajtska vojska u sastavu svojih snaga ima i tenkove M-84 i tenkove američke proizvodnje Abrams, prema tome diskrecijsko je pravo kuvajtskog Ministarstva obrane da odabere u kojem će smjeru ići njegove oklopne snage, hoće li se to odnositi na modernizaciju postojećih M-84 ili će se odnositi na proširenje flote novim tenkovima M-84 ili Abramsima. U posjetima koja su realizirana u prošlom razdoblju, uključivši i službene delegacije Hrvatske, predstavnici kuvajtskog ministarstva obrane naglasili su kako odluka neće biti isključiva, odnosno da neće biti odlučeno da se jedan od ta dva tipa tenkova izbaci iz oružanih snaga, nego da se planira pokretanje modernizacije tenkova M-84. Novi tenk mora biti otvorene arhitekture, kompatibilan s tenkovima M-84 u Hrvatskoj i bilo gdje drugdje, kao i s ruskim tenkovima T-72 koji su zapravo bili polazna platforma za M-84. Ako je tenk otvorene arhitekture, on dopušta da se bez spektakularnih zahvata prilagodi finalna  verzija konkretnim zahtjevima krajnjeg korisnika. Primjerice, tenkovske radiostanice u Kuvajtu i Hrvatskoj su različite i zadatak je da novi tenk bude prilagođen i jednim i drugim zahtjevima. Zahtjevi modernizacije  Prototip već dulje vremena ima temeljnu konfiguraciju modernizacije. Prvi zahtjev je bio da se snažno djeluje na povećanje paljbene moći i zaštite tenka, fokus je bio na sustavu upravljanja vatrom, konkretno na korištenju termovizije. Veliki zahtjev je i kompletna promjena pogona sustava topa tenka i kupole. Na moderniziranom tenku M-84D koji se testira dulje vremena primijenjeni su elektropogoni topa i kupole čime su stvoreni uvjeti za stvaranje konfiguracije “lovac tenkova”, kupola se okreće dvostruko većom brzinom nego što je to mogao prethodni model M-84. Budući da se radi o okretanju kupole od 15 tona i njezinu vrlo preciznom upravljanju, razumljivo je da je riječ o tehnološki vrlo zahtjevnom i složenom procesu. U dijelu povećanja vatrene moći drugi je zahtjev da tenk iz pokreta istovremeno može napasti dva nezavisna cilja, što bi značilo da se i stanica zapovjednika tenka mora prilagoditi novim potrebama, ali ne tako da on iziđe iz tenka i puca iz nestabilizirane protuzračne strojnice, nego tako da se u tenk integrira oprema koja će zapovjedniku tenka omogućiti borbeno djelovanje iz unutrašnjosti, u uvjetima sigurnosti za posadu. Takva je konfiguracija prošla testove, instalirana je oprema koja omogućava panoramsko gledanje na bojištu s dnevnom i termovizijskom spravom i stabilizirano upravljanje strojnicom 12,7mm. U tenku je instaliran i klima-uređaj, napravljeno je nekoliko važnih logističkih zahvata poput zamjene akumulatorskog sustava i osiguranja automatskog punjenja, što je potpuno drukčije nego prije, kada je posadi trebalo značajno vrijeme da promijeni ili napuni akumulatore.Valja napomenuti da je u M-84D primijenjen i zapovjedno-komunikacijski sustav na digitaliziranoj bojišnici, koji omogućava cijeli pregled situacije na bojištu, položaja neprijateljskih i savezničkih snaga, izdavanje zapovijedi na temelju informacija na ekranu i slično.Tenk M-84 je tenk niske siluete, i bilo kakvi zahvati na protuminskoj zaštiti izvana stvaraju probleme u tenkovskoj prohodnosti, a zahvati iznutra smanjuju potpuno prostor posadi, pa je to neizvedivo. Ono što je bilo moguće učiniti iznutra jest ugradnja protuminskih sjedala, a kod zaštite izvana postoji određena konfiguracija koja će štititi prostor u kojem se nalaze članovi posade, kao i prostor u kojem se nalazi streljivo, odnosno granate. Kuvajt zadovoljan sa M-84 Kuvajt je iznimno zadovoljan tenkovima M-84 proizvedenima još za vrijeme bivše Jugoslavije zbog njihove prohodnosti u pustinjskim uvjetima, malo kvarova i mnogo lakšeg održavanja nego što je to slučaj s američkim teškim tenkovima Abrams čiji motori znatno češće otkažu u pustinji. To se događa zbog loše riješenog sustava pročistača zraka, pa onda pustinjski pijesak ulazi u turbine motora koje se guše, motor se pregrijava i mora stati. Kad strada turbina, na nju se mora čekati i po mjesec dana da stigne iz SAD-a. Abrams je teško prohodan zbog svoje težine i lakša je meta, jer je za 2,5 četvornih metra veći po površini od M-84, što je u uvjetima velike otvorenosti na pustinjskom terenu gdje nema nikakvog zaklona velik problem. M-84 je i deset tona lakši od Abramsa pa prelazi sve mostove preko kojih voze i kamioni, a Abrams to ne može. Kuvajt je država koja ima vjerojatno najširi spektar naoružanja i vojne opreme kad je riječ o njihovu podrijetlu, a sve je to učinjeno zbog političkih razloga, odnosno dobrih odnosa sa svim vodećim svjetskim silama.Tako u sastavu svojih oružanih snaga već imaju rusko oklopno vozilo BMP-3, kinesku haubicu 155mm, britanski tenk Warrior i američki Abrams. Povjeravanje posla srbijanskom proizvođaču tenka M-84AB1 s 80 posto dijelova ruskog podrijetla značilo bi zapravo plaćanje modernizacije i kupnje novih tenkova Rusiji, što bi narušilo ravnotežu kad je riječ o podrijetlu naoružanja. Modernizirani M-84 Za razliku od tenka M-84 kojim raspolažu kuvajtske oklopne postrojbe, modernizirani tenk će imati i termovizijsku kameru kojom će detektirati sve ciljeve koji toplinski zrače s udaljenosti i do nekoliko kilometra od tenka, bilo da je magla, noć ili da su skriveni u sjeni nekog objekta.Električni pogon topa i kupole, kao i prateći međusklopovi, čija je instalacija u obradi, nabavljat će se od poznatih zapadnoeuropskih proizvođača tenkovske opreme. Sve do sada pogon kupole i topa bio je hidraulični. Električni pogon topa i kupole tendencija je u razvoju modernih tenkova, a imaju ga američki tenk Abrams i francuski Leclerc. Zapovjednik tenka će imati mogućnost gađanja dvaju ciljeva odjednom, čak i ako mu drugi član posade zadužen za gađanje bude onesposobljen, jer će moći iz kupole upravljati i gađati vatrenom stanicom, kako topom 125mm tako i daljinski upravljanom strojnicom kalibra 12,7mm bez izlaganja neprijateljskoj vatri. Također, u tenk će se ugraditi klimatizacijski uređaj. Zaštita tenka i posade, zapovjednika, ciljača i vozača, bitno je poboljšana novim sustavom zaštite SZ-D koji, primjerice, u slučaju nuklearnog udara i bojnih otrova trenutačno isključuje motor i zatvara njegove izlazne žaluzine, isključuje kompresor za nadtlak te osigurava filtriranje zraka posadi, ali brže i učinkovitije nego dosad. Ubrzo nakon takve havarije, sustav zaštite podiže sve postojeće borbene funkcije tenka bez obzira na stanje zagađenosti tla i atmosfere. Irak traži modernizaciju 2000 tenkova T-72 Kad je u pitanju mogućnost remonta i modernizacije iračkih tenkova Đuro Đaković je obavio nekoliko preliminarnih razgovora i to uz pomoć SAD-a. Povlačenjem američkih snaga iz Iraka hrvatska vojna industrija dobila je priliku da sudjeluje u opremanju i naoružavanju iračke vojske, koja se iz temelja mora obnoviti kako bi nakon odlaska američkih vojnika bila sposobna štititi svoje granice od eventualnih napada Irana ili Sirije. U posljednjih nekoliko godina iračka je vojska bila neprimjetna i lako naoružana, jer su sve složenije vojne zadaće obavljale koalicijske snage u Iraku. Jedan od glavnih prioriteta u izgradnji iračke kopnene vojske jest stvaranje oklopnih brigada. Zbog tako velikog projekta iračko obrambeno izaslanstvo početkom ove godine posjetilo je Hrvatsku. Irak je krenuo u nabavu 2000 rabljenih tenkova T-72 u zemljama istočne Europe koje treba modernizirati uz posredovanje američkih tvrtki. Iračani traže modernizaciju starih ruskih tenkova T-72 koje bi nabavili iz zemalja istočne Europe, Poljske, Češke, Ukrajine i Mađarske, a potom bi ih modernizirali programom koji im se učini najkvalitetnijim i najpovoljnijim po cijeni. Američke tvrtke odlučuju u konačnici Iračani imaju mogućnost da angažiraju još dvije tvrtke na modernizaciji tenkova T-72 – poljsku tvrtku “Bumar”, koja proizvodi PT-91, i češku VOP Nový Jicín s tenkom T-72 M4. Realizacija ovako velikih poslova kao što je modernizacija 2000 tenkova T-72 nipošto ne dolazi sama po sebi, i to bez obzira na kvalitetu ili sposobnost neke tvrtke da odradi modernizaciju.Potrebna je i vanjskopolitička podrška takvim projektima. U ovom slučaju, iračka nabava 2000 rabljenih tenkova T-72 i njihova modernizacija u najvećoj mjeri ovisi o SAD-u, odnosno američkoj tvrtki koja već nekoliko godina radi na tom programu, “Defense Solutions” iz Extona. Njeni podizvođači u cijelom projektu tenkova za Irak su tvrtke DynCorp International iz Falls Churcha i Omega Training Group, koja će biti zadužena za poslove održavanja tenkova u Iraku i obuke Iračana. Američka tvrtka “Defense Solutions” pokriva zemlje istočne Europe – Mađarsku, Češku, Poljsku i Ukrajinu, pa je tako već modernizirala 70 iračkih tenkova T-72 koje je Mađarska prije nekoliko godina donirala Iraku. Međutim, nabava 2000 tenkova, odnosno njihova modernizacija je iznimno velik i kompliciran posao, koji traži pouzdanog partnera i tvrtku s iskustvom na takvim programima. Hrvatska vojna industrija bi zbog mogućnosti ovakvih poslova morala znatno više surađivati s hrvatskom vanjskom politikom, što dosad nije bio slučaj. S obzirom na vrlo dobar vanjskopolitički položaj Hrvatske i strateško partnerstvo sa SAD-om sad je odličan trenutak da se hrvatska vojna industrija uključi u tako velike ili slične projekte poput spomenutog u Iraku. Povijest M-84 Inače, tenk M-84 prvi put je prikazan javnosti 9. svibnja 1985. na paradi “Pobeda-85”. Međutim, sve je počelo dosta ranije, sredinom 70-ih godina, kad je vojni vrh bivše Jugoslavije postao svjestan da se pitanje nabave novog tenka ne može više odgađati. Nabava tenkova T-55 je bila završena sredinom 70-ih i već je prošlo 20 godina od početka proizvodnje tog modela. Približno 35 posto tenkovskog parka tadašnje JNA otpadalo je na zastarjele tenkove T-34, koje je trebalo zamijeniti. Analize su tada pokazivale da bi u sljedećih deset godina do 1985. za zamjenu dotrajalih T-55 bilo potrebno tisuću novih tenkova, a u idućih deset još toliko. U tom se razdoblju pojavio i T-72, ali SSSR nije htio prihvatiti nikakve razgovore o prodaji tog tenka. Čak su i njegove saveznice Poljska i Čehoslovačka dugo pokušavale dobiti licencu, što im je tek 1976. uspjelo. Tek poslije razgovora na najvišoj državnoj razini SSSR je primio veću skupinu jugoslavenskih stručnjaka, kojoj je bio prikazan T-72. Opća prezentacija tenka održana je na vojnoj akademiji Vistrel, 30 km od Moskve. Radi objedinjavanja svih aktivnosti oko eventualnog domaćeg tenkovskog programa ustrojena je operativna skupina Kapela. Na temelju izvještaja stručne skupine i mišljenja Glavnog vojno-tehničkog savjeta donesena je odluka da se kupi licenca tenka T-72.Prilikom posjeta SSSR-u, Tito je isposlovao kod predsjednika Brežnjeva prodaju licence unatoč protivljenju sovjetskog ministra obrane. Licenca je prodana za 39 milijuna američkih dolara, s trajanjem od 10 godina ili tisuću proizvedenih tenkova. Jugoslavenska strana nije mogla prodavati, modificirati ili ulaziti u koprodukciju s drugim zemljama bez odobrenja SSSR-a. Kupnja licence bila je samo jedan od potrebnih koraka, jer se javilo mnogo novih problema. Svaka republika nastojala je prigrabito što veći postotak učešća u budućoj proizvodnji tenka, a osobito je bilo neizvjesno gdje će se finalizirati proizvodnja. Smatralo se da uvjete ispunjavaju tri tvrtke: “Đuro Đaković” iz Hrvatske, te srbijanske tvrtke GOŠA i MIN. Na kraju je presudio Josip Broz Tito: “Neka bude kako stručnjaci kažu. A što se tiče finalista tenka, pošto stručnjaci tvrde da sva tri poduzeća imaju približno iste uvjete, a kako Hrvatska ima najmanji postotak angažiranja na vojnim programima, neka finalist tenka bude u Hrvatskoj, pa da s tim završimo.” Prije početka proizvodnje trebalo je nabaviti mnogo strojeva i alata vrijednih 121 milijun američkih dolara.Plan realizacije predviđao je da se probna serija tenkova završi do 1983., nulta serija do kraja 1984. i prva serija 1985., što je bio prekratak rok, zbog čega se u serijskoj proizvodnji kasnilo sa završavanjem pojedinih serija tenkova M-84. Prvi prototip je dovršen u travnju 1983. i bio je dobrim dijelom napravljen od uvoznih komponenti.Ukupno, prototipova je bilo pet, koji su kasnije rastavljeni i korišteni u nastavi. Prva prava provjera domaće proizvodnje bila je nulta serija od 10 primjeraka napravljena 1984. U sljedeće tri godine proizvedeno je 370 tenkova M-84, a od 1988. nakon razvoja novog motora i usvajanjem koncepta poboljšane oklopne zaštite rješenjem načelnika Generalštaba JNA od 29. travnja 1987. tenk s tim izmjenama nosio je oznaku M-84A i do 1991. serijski se proizvodila poboljšana verzija M-84A, pri čemu je napravljeno i 150 primjeraka M-84AB za kuvajtske oružane snage. Proizvodna cijena tenka je bila 700.000 dolara, od toga su troškovi rada činili 74 posto, 18 posto su bili materijali i 8 posto uvozne komponente s materijalima. Kuvajtu su tenkovi prodani po cijeni od 1,7 milijuna američkih dolara.

KOMENTIRAJTE (FACEBOOK)