Na početku, jednu stvar moramo odmah raščistiti. Objavljeni plan sunitskih ekstremista što su proglasili Islamsku državu/Kalifat u Iraku i Siriji, a tvrde da će u maniri navodne migracije Hrvata s Bliskog istoka doći i poharati Lijepu našu – čista je budalaština. Niste ludi ako niste povjerovali ni slova pompoznim tekstovima u hrvatskim tabloidima što su vrlo ozbiljno shvatili crnu kartu Kalifata koji se prostire od Kine do Cordobe. Ipak, ne treba sasvim podcijeniti novopečenog, samoproglašenog kalifa Ibrahima, koji se do sada odazivao na ratno ime Abu Bakr al Bagdadi. Ovaj je 43-godišnji doktor filozofije, uz surovost, pokazao puno veći osjećaj za formiranje javnog mijenja i manipuliranje medijima od bilo kojeg islamističkog pobunjenika. Doduše, puno mu se puta njegova samouvjerenost obila o glavu. Iako je dio arapskih sunita oduševljen uspostavom ovakvog ili onakvog kalifata, konkurenti iz Al Nusre otvoreno mu se izruguju nazivajući ga Twitter-kalifom. Ipak, Ibrahimova je milicija od desetak tisuća ljudi u kratkom roku stvorila “treći entitet” u Iraku u koji su uključili i dio Sirije. No, odmah valja reći i da su Ibrahim i njegova skupina koja svako malo mijenja ime daleko od toga da ozbiljnije zaprijete preuzimanjem vlasti u Iraku, a kamoli šire. Prije nego što počnemo pregled “tko je tko” u neredu koji se događa u Iraku, valja reći da spomenuta milicija koja je osvojila svjetske medije vojnim trijumfom i surovim likvidacijama nije ni najbrojnija, ni najopasnija ni najsurovija sila u muslimanskom svijetu. No, za razliku od mnogih, očito su pročitali nekoliko knjiga o marketingu i promociji, a to se vidi iz svakog njihova poteza. Što je AQI, ISI, ISIS, odnosno ISIL, odnosno u izvorniku Dulat al Islam fi al Iraq wal-Sham (DAISH)? E, pa nemojte više razbijati glavu s tim američkim akronimima ili lomiti jezik na arapskom izvorniku. Vidjevši da te promjene zbunjuju ljude, proveli su pravi rebranding. Nova državna tvorevina zove se Islamska država, odnosno jednostavno Kalifat. Pažljivo su producirali te putem interneta objavili snimke pokolja neistomišljenika i šijita. Cijeli svijet čuo je za njih jer su korištenjem ambush-marketinga kroz digitalne medije tijekom Svjetskog nogometnog prvenstva dodatno promovirali svoju razvikanu surovost, kada su na dan otvorenja SP-a objavili snimku odsijecanja glave uz poruku da i oni imaju kožnu loptu. Tko su oni zapravo i koliko su opasni? Pa, i ne baš neka osobita vojnička sila, čak ni u lokalnim razmjerima. Riječ je o desetak tisuća sunitskih boraca iz Iraka, Sirije i drugih dijelova svijeta. Među njima ozbiljnom opasnošću eksperti smatraju tek oko tisuću Čečena, koji su, za razliku od Arapa, tradicionalno dobri vojnici što su uz godine gerilskog rata po Rusiji i arapskim zemljama, svoju ratnu doktrinu razrađivali i uz pomoć iskustva članova koji su služili u sovjetskom/ruskom Spetsnazu. Ali, krenimo od početka. Da bismo shvatili što se sada događa u Iraku, važno je shvatiti tko tamo stvarno ratuje i zašto. Samo je tako moguće shvatiti zašto će upravo proglašeni Kalifat ostati lokalna pojava, a vjerojatno se i ubrzo ugasiti. Ukratko – nasilje u Iraku zapravo je rat između Saudijske Arabije, kao predvodnice sunitskog svijeta i Arapa s jedne strane, te Irana, kao centra šijitskog svijeta s druge. Za one koji to ne znaju – Iranci nisu Arapi, nego Perzijanci, pa im je to dodatni uteg za pridobivanje primata među muslimanskim Arapima. Iz prikrajka njihov sukob gleda sunitska/građanska Turska (također nearapska), koja je prije Engleza nekoć vladala tim prostorom, a sada diže svoju moć u svjetskim, a ne samo regionalnim razmjerima. Ne treba zaboraviti ni Izrael, koji je postao otvoreni saveznik Saudijske Arabije, kao neprijatelja Irana. Ovaj rat, u kojem je iračka država zapravo statist i glavna žrtva, samo je jedan od nekoliko poligona za rat “preko posrednika” Saudijaca i Iranaca, koji na isti način ratuju i u Siriji. Tamo je Iran za sada uspio spasiti režim manjinskog alavitskog režima Bašara al Asada (alaviti su sekta srodna šijitima – dakle, nesuniti). Nema smisla sada nadugačko i naširoko ulaziti u korijene sukoba sunita i šijita. Dovoljno je reći da su i Irancima i Saudijcima puna usta zaštite svetih gradova poput Meke i Medine, Nadžafa i Karbale, ali realnost nas poučava da iza te priče uglavnom stoji interes za ono što se nalazi ispod pustinjskog pijeska i mjeri se u barelima. Tako dolazimo do Iraka, države koja ima, uvjetno govoreći, tri glavne frakcije – šijite, sunite i Kurde. Gotovo 97 posto stanovništva Iraka su muslimani, ali dalje je podjela malo komplicirana. Među muslimanima, 60-65 posto su šijiti, a 17 posto Kurdi koji su u pravilu suniti (oko njih 90 posto), dok je arapskih sunita 15 do 20 posto. Za vrijeme Sadama Huseina vlast su u Iraku držali Arapi suniti, manjina koja je na vlast postavljena po klasičnom engleskom kolonijalnom receptu. Amerikanci su nakon okupacije Iraka sunitske Arape promptno rastjerali iz vojske i policije i sve te zadatke prepustili šijitima (Kurdi su se praktički osamostalili na sjeveru zemlje). Šijiti su se pokazali kao prilična zlopamtila, pa su počeli terorizirati arapsku sunitsku manjinu. Zato su suniti podigli žestoku pobunu protiv Amerikanaca i šijitske vlasti koja im je služila. Pobuna je, slabo je poznato, jenjala nakon što su šijiti uz prešutnu potporu Amerikanaca posegnuli za ne baš humanim preseljenjem sunita iz Bagdada i cijele zemlje u “Sunitski trokut” i inozemstvo. Ne treba posebno isticati da je taj “Sunitski trokut” sve vrijeme bio poprište najžešće pobune protiv američke okupacije, koje nikada nitko nije sasvim kontrolirao, pa ni šijitska vojska. Suniti ipak nisu dobili svoj “entitet”, nego su ostali pod jarmom šijita, koje su sami tlačili stoljećima. Sada kad smo to utvrdili, bit će jasnije kako je uspio blitzkrieg jedne malobrojne i trećerazredno opremljene sunitske milicije na milijunske gradove koji bi se u normalnim uvjetima obranili pred deseterostruko većim i kompetentnijim vojskama. Nemotivirana i korumpirana državna iračka šijitska vojska u čije su opremanje i obuku Amerikanci uložili 25 milijardi dolara sigurno nije bila spremna gubiti glavu na području koje ionako ne smatra svojim. Zato je desetak tisuća pripadnika sunitske milicije bilo dovoljno da preuzmu područje koje je ionako praktički bilo ničije. Upravo je prepoznavanje dobrih prilika uz marketing glavna odlika vođa novopečenoga Kalifata. Iako su vojno razbili šijite, nije im ni na pamet palo ozbiljnije krenuti na kurdsko područje, jer su znali da bi ih dobro organizirana i motivirana kurdska vojska (Pešmerge) na brzinu razbucala. Zato su krenuli prema jugu, gdje su osim “ničijih” gradova Mosula i Tikrita u kojima žive sunitski Arapi – zauzeli gomilu ničega. Stali su pred većim šijitskim gradovima, koji bi se sigurno grčevito branili. Zauzimanje praktički nenastanjene pustinje na crtanim kartama izgleda impresivno, pa valja oprostiti onima koji su povjerovali da će se kalifovi ljudi dokotrljati do Zagreba onoliko brzo koliko ih Toyotini terenci nose. Dakle, jedina impresivna stvar koju je Kalifat uspio postići je ta što su prepoznali vakuum i iskoristili situaciju, a onda na tome zaradili medijske bodove. Također, njihovim preuzimanjem arapsko-sunitskog dijela zemlje postignuta je “prirodnija” situacija, koja bi prije mogla završiti raspadom Iraka na tri dijela nego daljnjim širenjem Kalifata. Snage koje su osnovale Kalifat i do sada su postupale na sličan oportunistički način, a zatim o svojim dvojbenim uspjesima širile medijsku famu, koja je samo djelomično opravdana. Naime, skupina koja je osnovala Kalifat nije do sada imala nekih velikih pobjeda. Dapače, zavadili su se i s prijateljima i neprijateljima. Ali, mora se priznati da su unatoč tome uvijek preživjeli, a zatim se time hvalisali. Skupina koja je danas na čelu sunitskog dijela Iraka i dijela Sirije nastala je potkraj prošlog stoljeća u Jordanu, a glavni joj je cilj bio zbaciti monarhiju u toj zemlji. Jordanac Abu Musab al Zarkavi, koji je u medijima kasnije proglašen mitskim vođom sunitske pobune protiv Amerikanaca u Iraku, bio je jedan od vođa upravo te grupe. Da skratimo priču, Al Zarkavijeva skupina provela se u pokušaju rušenja monarhije u Jordanu otprilike kao Bugojanska grupa u Jugoslaviji 1972. godine. Dvije je godine Al Zarkavi bježao naokolo, čak je i ranjen u nogu. A onda su 2003. Amerikanci zauzeli Irak i Al Zarkavi je prepoznao priliku prebjeći u državu koja je u kaosu ne bi li izbjegao smrtnu kaznu u Jordanu. Prvo se pridružio kurdskoj islamističkoj skupini Ansar al Islam. U jednom okršaju, vojnici ljevičarske Patriotske unije Kurdistana poubijali su Al Zarkavijeve islamističke suradnike, pa je on jedva pobjegao u “Sunitski trokut”, žarište iračke pobune protiv američke vojske. Nakon nekoliko pokušaja smišljanja imena, Al Zarkavijeva skupina odlučila se za ime koje u engleskom prijevodu s arapskoga znači “Islamic State of Iraq”, odnosno “ISI”. Al Zarkavi je uzburkao duh javnosti kada je pred kamerom odrezao glavu Amerikancu Nicku Bergu, pa se počela dizati fama o njemu. Američki mediji proglasili su ga glavnom prijetnjom, a to je prihvatila i američka administracija, koja mu je ucijenila glavu na 25 milijuna dolara, kao i Osami bin Ladenu. Amerikanci su Al Zarkavija, tada već slavnu medijsku ličnost, 2006. likvidirali laserski navođenom bombom. Bili su uvjereni da će njegovim ubojstvom slomiti pobunu, ali to se nije dogodilo. Dogodilo se, međutim, da su ljudi u Iraku uočili koliko se promocije može postići veličanjem i brendiranjem pojedinaca te snimanjem akcija u kojima ubijaju neprijatelja. Kako to biva među gerilcima, redom je Al Zarkavija naslijedilo nekoliko ljudi, ali svi su oni postali žrtve ubrzane ratne prirodne selekcije te su skončali u sukobu protiv nadmoćne američke vojske. Situacija je po običaju za ISI izgledala bezizlazno kada je na čelo skupine 2010. došao Abu Bakr al Bagdadi. On je 2009. izašao iz američkog vojnog zatvora i prepoznao da u “Sunitskom trokutu” Iraku postaje “vruće”, pa je prvi put povukao svoj trademark-potez – pobjegao je sa svojim ljudima u pustinju pokrajine Anbar. Tamo su mu pomogli lokalni šeici, ali i činjenica da je Anbar bio vrlo nisko na listi prioriteta Amerikancima. Kada mu je i tamo počelo gorjeti pod petama, počeo je građanski rat u Siriji. Al Bagdadi je tada prvi posegnuo za rebrandingom. Ime skupine promijenio iz ISI u ISIL (L kao Levant, staro ime za Siriju) i prebacio vojsku u tu zemlju. Ipak, u Siriji je konkurencija na strani pobunjenika bila prevelika za ISIL, jer su ostale grupe financirali saudijski milijunaši, pa su plaće navodno dosezale za tamošnje prilike fantastičnih 1500 dolara mjesečno. Ovakvo bogatstvo dovelo je do toga da je do 2013. u Siriji na terenu bilo ne manje od 1200 različitih skupina koje su se borile u “džihadu” protiv Al Asada. Za razliku od mnogih gerilaca u Siriji, ISIL je ipak imao deset godina iskustva skrivanja i napada na ozbiljnu vojsku u Iraku. Iako nisu dobivali novac kao drugi, posrećilo im se da odmah na početku zauzmu grad Raka u pustinji središnje Sirije, što ih je silno osokolilo. Taj je grad uzvodno od njihove glavne baze, u iračkoj pokrajini Anbar. I to su proglasili golemim uspjehom iako je istina bila malo drugačija. Trupe lojalne sirijskom predsjedniku Bašaru al Asadu napustile su u to vrijeme vrlo slabo naseljena područja istočne Sirije i branile gusto naseljene gradove uz obalu Mediterana. Nakon te i još nekih pobjeda, Abu Bakr al Bagdadi počeo se malo-pomalo ponašati kao glavni vođa sunita s obiju strana granice. No, za razliku od Iraka, ovdje su imali potpunu “slobodu rada” i kao pravi korporativni predatori vidjeli da je “tržište pobune” usitnjeno i spremno za preuzimanje. Jedini ozbiljan konkurent za položaj vođe na strani islamističkih pobunjenika u Siriji bila im je druga “franšiza” Al Kaide, Al Nusra. Važno je znati da je Al Nusra izvorno sirijska islamistička organizacija, dok je ISI(L) bio uglavnom popunjen Iračanima i drugim strancima. Bez dogovora s kolegama, Abu Bakr al Bagdadi proglasio se Emirom i šefom vojnih operacija protiv sirijske vlade. U već prepoznatljivoj korporativnoj maniri, dodao je nastavak L (kao Levant) imenu organizacije, čak je objavio da se spaja s Al Nusrom, što su iz te zloglasne terorističke organizacije konsternirano demantirali. Prvi čovjek Al Kaide Ajman al Zavahiri ispuzao je iz pakistanskih vrleti da pošalje poruku Al Bagdadiju koja je sažeto glasila ovako: prestani s izazivanjem problema i vrati se u Irak, jer je Al Nusra predstavnik Al Kaide u Siriji. Ukratko, Abu Bakr al Bagdadi otpilio je Al Zavahirija i u siječnju ove godine pokrenuo seriju likvidacija konkurenata za mjesto lokalnog šerifa. Nakon što je dao likvidirati i Al Zavahirijeva poslanika Abu Kaleda al Surija, koji je po nalogu šefa Al Kaide došao posredovati u smirivanju sukoba, sve do jedna frakcija u Siriji okrenula se protiv njega, a Al Zavahiri ga se javno odrekao. Al Bagdadi je strahovit poraz na sva zvona objavio kao pobjedu – ustvrdio je da ih se Al Kaida odrekla jer su preekstremni čak i za njih, što je bila čista laž. Ali, prenijeli su je svi mediji, pa je njegova slava u muslimanskom svijetu počela sumanuto rasti. No, laganje mu nije pomoglo kod saveznika koje je prevario. Najgori je bio sukob s Al Nusrom i Islamskim frontom, koje su zajedno novobrendirani ISIL izbacile iz Alepa, u kojem su se bili zajedno učvrstili. Kada je izgledalo da je ISIL stjeran u kut u Siriji – otvorio im se put u Iraku. Još otkad su Amerikanci napustili zemlju 2011., Al Bagdadijevi su ljudi povremeno provocirali čarke sa službenom iračkom, a zapravo šijitskom vojskom u Iraku. Čak su u jednom prepadu iz zloglasnog zatvora Abu Graib uspjeli osloboditi svoje ljude. Kako je vrijeme prolazilo, postali su sve svjesniji da je službena iračka vojska u rasulu, pa su se pod pritiskom bivših saveznika, u sukobu u kojem je bilo 2000 mrtvih, ponovo spustili Eufratom iz Sirije kroz sunitske gradove Ramadi i Faludžu, koju su pod svoju kontrolu stavili početkom godine. Iako zauzimanje jednoga velikoga grada poput Faludže nije mala stvar, još je veća stvar bila to što su je zadržali – irački šijitski predsjednik Maliki nije uspio uopće ozbiljnije pokušati vratiti nadzor nad ovim gradom. Malikijev i šijitski vojni krah bio je znak i ostalim sunitima da imaju šansu, pa je ubrzo počela pobuna i u Mosulu, gradu iz kojeg potječu mnogi sunitski vojni časnici iz doba Sadama Huseina, koje su Amerikanci potjerali iz vojske kućama nakon što su vlast predali šijitima. ISIS je uspio zauzeti i najveću iračku naftnu rafineriju nedaleko od grada Baijija, također na sjeveru zemlje. Time su Al Bagdadijevi ljudi i saveznici (u Iraku ih je još imao) zauzeli glavninu teritorija koji nastanjuju arapski suniti, kojih je, kako smo rekli, 15 do 20 posto u Iraku. Šijitska službena iračka vojska bila je u takvom rasulu da je u silnoj bježaniji pred motiviranim, ali malobrojnim protivnikom čak bez borbe pobjegla i iz naftom bogatoga Kirkuka. U strahu od prevelikog širenja sunitskih Arapa, taj su grad brže-bolje preuzeli kurdski Pešmerge, jedina ozbiljna, disciplinirana i neislamistička vojna sila koja djeluje u Iraku nakon odlaska Amerikanaca. Nakon što je vidio da Kurdima ne može ništa, a da za napad na Bagdad nema ni približno dovoljno snage, Al Bagdadi se opet okrenuo onome što mu najbolje ide – propagandi. ISIS je rebrandirao kao Islamsku državu, odnosno Kalifat, sebe je proglasio kalifom te održao devetnaestominutni govor koji se može sažeti u provjerenu frazu “proleteri svih zemalja ujedinite se”, naravno, ako riječ proleteri zamijenimo s muslimani, bolje rečeno suniti. Jedna od prvih stvari koje je Islamska država/Kalifat imala bio je glasnogovornik, koji se zove Šejk Abu Muhamed al Adnani al Šami. On je iznjedrio i službeni moto koji glasi “Bāqiyah wa-Tatamaddad”, odnosno “Opstanak i širenje”. Proglašenje Kalifata čak su proslavili pompoznom vojnom paradom u svom sirijskom uporištu u gradu Raka, u kojoj su pokazali razno američko oružje što su ga tijekom bezglavog bijega iza sebe ostavili šijitski državni irački vojnici. U Iraku su se uz Al Bagdadija borili bivši pripadnici stranke Baath Sadama Huseina i pripadnika vojske Nakšbandi, koja je također više bathtistička i nacionalistička nego islamistička. Nakon proglašenja Kalifata, ponovila se sirijska epizoda – nitko ih nije obavijestio da su postali kalifovi podanici. Dakle, novom će kalifu i u Iraku trebati puno sreće i pametnog PR-a u okršaju s donedavnim saveznicima. Na vratu su mu još i irački šijiti, koji su se uspjeli reorganizirati uz pomoće Irana i Amerike, a da situacija bude još bizarnija, bombardiraju ih i zrakoplovi sirijskog predsjednika Bašara al Asada. Hoće li novopečeni kalif još jednom prevariti sudbinu i uspjeti pobjeći, pa to kasnije prikazati kao pobjedu – saznat ćemo uskoro.   Autor: Mario Duspara

KOMENTIRAJTE (FACEBOOK)