Kao što to obično biva u Hrvatskoj, svaki iole važan politički posjet se, iz raznoraznih razloga doživljava kao dramatičan, sudbonosan, no uglavnom negativan. U svakom potezu neke druge države, traži neka loša, skrivena namjera koja ima za cilj uvijek nešto poremetiti, nešto što nismo odmah spremni prepoznati. Ništa različito nije bilo ni kada je u Hrvatsku, u službeni posjet došao turski predsjednik Erdogan. Najmoćniji čovjek Turske nije u Zagreb ni sletio, a već su se neki bunili zbog posebne regulacije prometa.

Nakon  što pune četiri godine u Zagreb nije htio doći gotovo nitko, a njemačka Kancelarka Merkel odbila posjetiti Hrvatsku za svečanosti ulaska u punopravno članstvo Europske unije, posjet Turskog predsjednika izazvao je različite teorije i teze, i to najvećim dijelom negativne. No, taj negativni pristup od onih najprizemnijih komentara pa sve do kvazi ozbiljnih teorija u velikom turskom zamahu na Balkanu nemaju stvarnog uporišta.

Politička objašnjenja o turskom strateškom zaokretu i fokusu na ovaj dio svijeta uistinu nisu ozbiljna. Jedan dio takvih objašnjenja vjerojatno proizlazi iz klasične boljke ovdašnjih geopolitičara koje područje Balkana drže izuzetno važnim i značajnim, te potencijalnim područjem za gospodarske probitke. Tome na njihovu žalost, nije tako. Turska je velika i važna svjetska država koja svoje političke i gospodarske ciljeve  ostvaruje na globalnoj sceni dugotrajno i strpljivo. Svoj gospodarski uzlet započela je prije 30 godina kada je uvela velikog programa reformi. Naime, prije uvođenja tog programa Turska je bila u velikim dugovima, s razinom nezaposlenosti od oko 25 posto, uz cvjetajuće crno tržište zbog brojnih nestašice robe. Turski je račun za uvezenu naftu prelazio ukupnu zaradu od njena izvoza. Da stvar bude još gora zemlju je tada poharala jedna od najsnažnijih stopa inflacija u svijetu.

Međutim, tadašnja nacionalistička stranka desnog centra (ANAP) zagovarala što manje uplitanja države u gospodarstvo, a prednost davala privatnom kapitalu i privatnim tvrtkama. Kasnije, u osamdesetima te početkom devedesetih transformacija Turske reformama slobodnog tržišta, snažnom privatizacijom javnog dobra i velikim okretanjem privatnim tvrtkama, zajamčili su tako spektakularan uspjeh. Dakle za ovu uspješnu kapitalističku zemlju ne postoji u gospodarstvu ništa toliko atraktivno što bi je privuklo na Balkan; tu pak vladaju klijentistički odnosi post socijalističkog doba, strane investicije nisu dobrodošle, a umjesto efikasnih reformi atmosfera miriše na stanje u kojem berlinski zid samo što nije srušen, ali nikako da padne. Dakle, na Balkanu vlada sve ono što je suvremena Turska odavno napustila i što istinski prezire. Upravo zato je u Zagrebu turski predsjednik stalno pričao o birokratskim barijerama koje smetaju poslovanju.

U političkom smislu Turska svoje interese na međunarodnom planu ostvaruje višeslojno na više područja, a kao vjerna i odana članica NATO –a čini odlučujuću polugu očuvanja jugoistočnog, onog najisturenijeg krila zapadnoga svijeta. Višedesetljetno čekanje u EU čekaonici, Turska je iskoristila za jačanje vlastitog položaja, a dok je EU članica Grčka tratila vrijeme, proizvodila minuse na računu, mnogoljudna Turska maksimalno je iskorištavala svoj geostrateški položaj, a europsko oklijevanje da je primi u svoj blok okrenula u vlastitu korist. Zbog svega, Turska danas više nije na periferiji Zapada nego zemlja koja je u samom središtu zbivanja. Stoga Turska nema nikakav poseban niti naglo probuđen interes za Balkanom. Turska vodi ekonomsku i sigurnosnu politiku u više smjerova: ne zaboravlja ni SAD niti Europu, ali se okrenula arapskom svijetu. Veze s Rusijom bez obzira na incidente napreduju, a turski su se poduzetnici raširili diljem Afrike pa i do daleke Latinske Amerike.  Budući da su globalna snaga nazočnost u jugoistočnoj Europi samo je stvar je prestiža.

Taj prestiž dobro je graditi preko Hrvatske, usidrenoj članici NATO –a i svježoj članici Europske unije. Pozivom predsjednice višestruku korist može imati samo Hrvatska; jačanjem političkih veza i povezivanjem poslovnih ljudi pomaže se  hrvatskom gospodarstvu, a mala Hrvatska mogla bi značajno pomoći naglašavanju te europske kopče prema Turskoj. Turska dakle neće pokoriti Hrvatsku niti će islamizirati Balkan.  Turski put prema EU više su puta zaustavljale Francuska i Njemačka, unatoč činjenici da je desetljećima bila vjerna braniteljica Zapada. I sada kada im je uskraćena mogućnost da nastave integraciju, Europa ih treba kako bi se izvukla iz košmara izbjegličke krize. Ipak, bilo bi pogrešno reći kako je moćnim Turcima svejedno hoće li ući u EU ili neće. Jedini problem leži u tome da bi, kada bi primjerice, za desetak godina ispunila sve EU kriterije, imala više stanovnika nego Njemačka, a onda i više glasova.

Turska u ispunjavanju EU uvjeta ima objektivno još puno posla, a do Europe joj je jako stalo. Poziv hrvatske predsjednice Turskom kolegi pokazuje da su to na Pantovčaku shvatili. Predsjednica Grabar Kitarović izjavila je kako Hrvatska podržava turski put prema Europskoj uniji. Posjet Erdogana Hrvatskoj izazvao je pozornost i Bruxellesa i Washingtona. S obzirom da su iz važnih strateških razloga Britanci cijelo vrijeme bili uporni zagovaratelji turskog približavanja EU, ne bi bilo čudno da hrvatsku predsjednicu uskoro u posjet i pozove  i engleska kraljica.