Posljednjih je dana bilo prilično degutantno čitati ničim utemeljene patetične komentare i tekstove zbog neuspjele prodaje F-16 u RH, o izdajicama iz SAD-a koji su okrenuli leđa pobjedničkoj hrvatskoj vojsci. Potom, o ljubomornim spodobama koji ne vole ministra obrane Damira Krstičevića, mrziteljima svega hrvatskog i da ne nabrajamo dalje. Ali s druge strane, ti isti koji su “udarali” i kritizirali SAD, moljakaju s druge strane da im taj isti SAD osigura polovne F-16 iz Nacionalne garde.

“Peglanje situacije” i izbjegavanje bilo kakve odgovornosti je nastavljeno s tezom kako se ovaj skandal više nas ne tiče i da Izrael i SAD sami rješavaju svoje probleme oko F-16 Barak. Saga “F-16 ili ništa” se nastavlja. Dalo se iščitati kako je “ekipa” najviše zabrinuta povratkom Gripena u igru, pa su počeli “preventivni udari”.

Pa zar se ipak netko na kraju ove priče o neuspjeloj prodaji izraelskih F-16 Barak nije mogao upitati “ima ‘l mene tute”, odnosno ima li i kakve odgovornosti ministra Krstičevića i članova Povjerenstva za odabir VBA, pravnih službi u potpori ovom natječaju, hrvatske diplomacije, odnosno veleposlanstva RH u Washingtonu?

Premijer Andrej Plenković je u intervjuu Večernjem listu posredno potvrdio da MORH i pojedini članovi Povjerenstva tjednima nisu govorili istinu. Na izravno pitanje “Je li Izrael imao pisanu potvrdu SAD-a da će dopustiti prodaju zrakoplova F-16 Barak Hrvatskoj kad su se javili na natječaj?”, premijer nije mogao dati pozitivan odgovor i reći jednostavno “Da, imao je”. Umjesto toga, svojim odgovorom je poručio kako takve valjane američke dozvole TPT (Third Party Transfer) za prodaju F-16 u izraelskoj konfiguraciji Barak nije bilo. Potvrdio je da se to tek očekivalo ishoditi. “Izrael je preuzeo obvezu da ishodi dopuštenje SAD-a za prodaju aviona koji su bili ponuđeni, tj. F-16 Barak i koje je Hrvatska odabrala, izjavio je Plenković.

Nema žurbe, idemo korak po korak, jasno piše, imamo dokument Vlade SAD-a da Država Izrael može nuditi zrakoplov koji je nama potreban i da Država Izrael može i prodati taj zrakoplov Republici Hrvatskoj”, izjavio je 11.prosinca 2018. ministar obrane Damir Krstičević.

Zašto je ministar izrekao tada neistinu da Izrael može prodati F-16 u konfiguraciji Barak u Republiku Hrvatsku ostaje nejasno. Problem je nastao kad su svi oko njega poput papagaja ponavljali neistinu da se F-16 u konfiguraciji Barak može prodati Hrvatskoj i da postoji takav dokument.

Postavlja se pitanje kako je moguće da su ministar i Povjerenstvo za odabir uopće mogli uzeti u obzir takvu nedostatnu ponudu iz 2017. kojoj je tada prilikom razmatranja nedostajao ključni dokument, a to je TPT i uvjeti pod kojima TPT može biti odrađen?

Drugo, ako se Izrael samo pismeno obvezao da će ishoditi odobrenje, zašto MORH nije tražio u tome slučaju nekakvo obeštećenje u slučaju da takvu dozvolu Izrael ne dobije. U poslovnom svijetu to je uobičajena praksa gdje se obeštećenje traži u određenom postotku od visine nabavne cijene. MORH nije učinio barem minimum kako bi se zaštitio od ovakvog raspleta događaja. 

Dakle, samo u ovom dijelu učinjene su dvije velike greške, odnosno dva propusta.

Naime, da bi SAD dale Izraelu dozvolu za prodaju F-16 Barak u Republiku Hrvatsku, odnosno TPT (Third Party Transfer), ishođenje takve dozvole moralo je proći javan i transparentan postupak na relaciji State Department – Kongres – State Department. MORH i voditelj Stručnog tima Ministarstva obrane za nabavu višenamjenskog borbenog aviona, brigadir Davor Tretinjak uvjeravali su nas proteklih tjedana kako imaju takvu dozvolu i da je arhivirana u MORH-u još u rujnu 2017.

Hrvatska javnost zna samo za javno objavljen TPT za F-16 Barak od prije desetak dana koji je prošao sve potrebne razine odlučivanja, dakle State Department-Kongres-State Department. Za onaj prvi u kojem se Barak prodaje bezuvjetno Hrvatskoj, nitko u javnosti osim MORH-a ništa ne zna. To bi trebao biti javan dokument kao i ovaj iz prosinca 2018. kojeg se lako može pronaći u tražilici Kongresa. Međutim, taj iz rujna 2017. na kojeg se poziva MORH je nevidljiv i ne možemo ga pronaći. Zašto? Pa jednostavno, nema ga, a to je posredno potvrdio i premijer Plenković.

Nadalje, brigadir Tretinjak je u Dnevniku HTV-a rekao: “U rujnu je State Department Izraelu dostavio, a Izrael proslijedio Hrvatskoj, odobrenje da mogu prodati zrakoplove F-16 CD Barak, odnosno zrakoplove s modificiranom, izraelskom opremom. To je pismo arhiviramo i u Izraelu i u Hrvatskoj u Ministarstvu obrane”, naglasio je.

Tretinjak kontinuirano spominje Izrael ovo Izrael ono….Postavljamo pitanje, gdje je tu hrvatska diplomacija, razne pravne i obavještajne službe koje su trebale potvrditi da postoji točno definirani dokument Third Party Transfer u kojem je State Department prema američkom Kongresu pokrenuo postupak certificiranja prijedloga transfera izraelskih borbenih aviona F-16 CD Barak u Republiku Hrvatsku još u ljetu 2017. kako tvrdi MORH? Trebao bi postojati i točan datum zaprimanja takve notifikacije u Kongresu i pod točno određenim brojem obzirom da je to javan postupak.

Svi drugi dokumenti, a koji nisu TPT, nemaju nikakav pravni učinak i ne proizvode nikakve pravne posljedice u vezi ove nabave.

Što s tiče drugog aspekta ove neuspjele nabave, a to je sam postupak odabira, već smo dosta toga rekli, no treba istaknuti nekoliko bitnih stvari.

S obzirom kako je sada sve jasno, potrebno je redefinirati zahtjeve i uvjete novog natječaja, prvenstveno potrebno je transparentno i javno izreći proračunska sredstva koja su se spremna izdvojiti za nabavu samih borbenih zrakoplova, te logističkog paketa koji ide uz njih ( naoružanje, pričuvni dijelovi, zemaljska oprema, održavanje, dokumentacija i potpora). Ključno je pitanje, koliko su MORH i hrvatska država spremni izdvojiti na godišnjoj razini za ove dvije stavke. Pokazalo se da bi u konačnici troškovi na godišnjoj razini kad je u pitanju izraelski F-16 Blok 30 Barak star 30+ godina mogli iznositi približno 700-800 milijuna kuna (cijena nabave aviona uz inicijalni paket opreme i dugoročni logistički paket potpore kroz otplatni plan 10 godina).

Koliko bi takav avion još mogao letjeti i koji bi bili operativni troškovi njegove eksploatacije velika je nepoznanica. Stoga, dobro je što se sve ovo dogodilo, jer takav razvoj situacije i poništenje natječaja može imati samo dobre posljedice po HRZ i RH u cjelini. Naime, od nekakvih izraelskih investicija i slično niti “I”. O tome nemaju što reći niti u Ministarstvu gospodarstva.

Stoga, kao prvo, nužno je javno reći koja su to sredstva na raspolaganju za nabavu novih borbenih zrakoplova i logistike (ukupni troškovi). Ako nitko od ponuđača ne može ući u taj financijski okvir koje je hrvatska država spremna izdvojiti (cijena samih zrakoplova i cijena logističkog paketa), onda je izbor sljedeći: nabaviti inicijalno manji broj novih borbenih zrakoplova ili ugasiti borbeno zrakoplovstvo i zatražiti od NATO saveza da nam nadzire zračni prostor u što malo tko može vjerovati.

Drugo, obzirom da se radi o velikoj i kapitalnoj nabavi država mora iskomunicirati prema javnosti razloge zašto izdvojiti tolika financijska sredstva i koji su benefiti takve nabave, ne samo sigurnosni već i gospodarski, ali to znači da gospodarsjki efekt mora biti značajan. Ova neuspjela nabava je pokazala kako se na takav gospodarski učinak gledalo mizerno i nikako. Izrael nije ponudio nikakva konkretna ulaganja ili investicije, pa čak niti u zrakoplovni sektor (Zrakoplovni tehnički centar Velika Gorica).

Treće, ne može se više u isti koš “trpati” novi i stari avion niti ih se može gledati s istih pozicija, odnosno, mora postojati jasan sustav bodovanja i vrednovanja takvih ponuda.

Četvrto, ne može se dogoditi da u Povjerenstvu MORH-a u ponovljenom natječaju sjede isti ljudi koji zaključuju kako su operativni troškovi aviona starih 35 godina jeftiniji u odnosu na nove avione, jer je to glupost “par excellance”. 

Peto, osnovati Nacionalno povjerenstvo za odabir borbenog aviona na čijem bi čelu bili premijer i predsjednica RH, a članovi ministri obrane, financija, gospodarstva, unutarnjih i vanjskih poslova. Povjerenstvo MORH-a bi trebalo ostati, ali nikako da vodi glavnu riječ. Po potrebi angažirati inozemne tvrtke za konzalting na ovom području koji će na mjerljiv i transparentan način predložiti najbolje rješenje i prikazati stvarne i realne troškove uvođenja svakog ponuđenog borbenog zrakoplova u HRZ.

Obzirom na stanje borbenog zrakoplovstva i procjenu stvarne teritorijalne ugroze (“….s razumnom razinom vjerojatnosti može se pretpostaviti da bliska budućnost ne donosi ozbiljnu konvencionalnu vojnu prijetnju” – DOKUMENT MORH-a iz svibnja 2018.), te ograničeni proračun, za početak je dovoljno i 6+2 nova borbena aviona, jer za provedbu misija i zadaća današnji avion 4+ generacije zamjenjuje dva aviona prethodne generacije zbog svojih senzora, naprednijeg softwera i ostalih paketa opreme. S vremenskim odmakom i dostizanjem sposobnosti nabavila bi se u roku 10 godina još 4 nova borbena zrakoplova čime bi se eskadrila kompletirala. 

Ovaj broj zrakoplova sasvim je dovoljan za početak i obavljanje deklariranih zadaća unutar NATO saveza. Ne treba smetnuti s uma i stanje s pilotskim i tehničkim kadrom u borbenoj komponenti HRZ-a, odnosno stupanj njihove trenutne obučenosti.

Piloti nemaju nikakva iskustva s noćnim letenjem, a nisu baš imali priliku niti za gađanje. Tehnički kadar bio je oslonjen na rusku tehniku i takav sustav održavanja.

Sve u svemu, potreban je reset za novu odluku, ali i odabir aviona po principu “ključ u ruke”.

KOMENTIRAJTE (FACEBOOK)