U prošlom smo osvrtu na trenutne ponude izraelskih rabljenih borbenih zrakoplova F-16 A/B Netz starih 35 godina i novih Gripen C/D  švedskog proizvođača pojednostavljeno na temelju dostupnih podataka o korištenju ovih dvaju zrakoplova u svijetu doveli do kalkulacije kako bi operativni troškovi izraelskih F-16 bili najmanje 3,1 milijardi kuna veći u odnosu na Gripen C/D.

Drugo, operativna raspoloživost eskadrile borbenih aviona HRZ i PZO zasigurno ne bi išla u korist F-16 zbog njihove starosti, nepredvidljivih kvarova i problema s rokovima nabave pričuvnih dijelova za A/B verziju.

Treće, troškovi prilagodbe i izgradnje infrastrukture, te obuka za tehničare ( potreban dvostruko veći broj tehničkog osoblja u odnosu na potrebe Gripena) na F-16 znatno su veći u odnosu na švedski Gripen.

Četvrto, izraelska ponuda otpisanih aviona, pa uzmimo čak u obzir donaciju Republici Hrvatskoj u samom startu bi vjerojatno koštala sa potrebnom MLU nadogradnjom i obukom oko 200 milijuna EUR, sa naoružanjem, pričuvnim dijelovima i potrebnom infrastrukturom na zemlji 350 milijuna EUR. Treba napomenuti kako izraelska F-16 ACE (MLU) verzija ne postoji i nikad nije ugledala svjetlo dana osim prototipa iz 2000. godine.

Peto, pod pretpostavkom da se odluka o odabiru donese sredinom 2018., prvi zrakoplovi bi stigli u RH 2020, odnosno F-16 Netz bili bi stari gotovo 40 godina i prije nego dosegnu Initial Operational Capability (IOC) , a o Full Operational Capability ( FOC) da ne govorimo. Već za deset godina, negdje 2030. HRZ i PZO imao bi borbene zrakoplove stare pola stoljeća, odnosno 50 godina. Već tada bi njihovo operativno korištenje u deset godina bilo skuplje od Gripena za 1,55 milijardi kuna. Moralo bi se početi razmišljati o nabavi novih zrakoplova, te za to izdvojiti 500-900 milijuna EUR. do 2040. kada bi izraelski F-16 u HRZ i PZO već dostigao starost od 60 godina (vjerojatno bi to bio jedinstveni slučaj u svijetu).

Dakle, već 2040. godine u troškove “besplatnih” izraelskih F-16 vezanih uz nadogradnju, opremanje, naoružavanje (350 milijuna EUR) i operativne troškove (636 milijuna EUR), morali bi dodatno pribrojiti iz proračuna 500-900 milijuna EUR za novu eskadrilu. To znači 2040. ukupni trošak za hrvatsku državu u iznosu 1,4-1,8 milijardi EUR.

Šesto, sa Gripenom takvih financijskih dubioza ne bi bilo, jer njihov vijek trajanja daleko premašuje ponuđene izraelske F-16 i to za 20 godina. U slučaju Gripena C/D, eskadrila 12 zrakoplova sa obukom i infrastrukturom koštat će oko 850 milijuna EUR, a sa naoružanjem i potrebnom opremom 1 mlrd EUR, tome treba dodati približno 300 milijuna EUR operativnih troškova kroz 20 godina korištenja. To znači 2040. godine ukupni trošak u visini 1,3 milijarde EUR što je zapravo jeftinija varijanta od besplatnog F-16.

Sada je puno jasnije zbog čega su se Bugari nakon analize 200 stranica popunjenog RFP-a odlučili za Gripen C/D, između ostalog i zbog cijene.

Sedmo, nekakva priča o strateškom povezivanju RH i Izraela kroz nabavu borbenih zrakoplova koje navodimo, jednostavno ne drži vodu. Naime, između dviju zemalja potpisan je Memorandum o razumijevanju, odnosno pravni okvir sporazuma o obrambenoj suradnji. Memorandum su potpisala dva ministra obrana, hrvatski Damir Krstičević i izraelski Avigdor Lieberman. Suradnja se odnosi vojno-tehnička područja, kao i razmjenu iskustava na području izobrazbe, različitih oblika školovanja i obuke, kibernetičkih sposobnosti. Otvaraju se mogućnosti suradnje i u području opremanja i modernizacije, prvenstveno bespilotnim letjelicama, sustavima za elektroničko izviđanje, PO i PZO sustavima.

Također, Izrael puno toga može pomoći RH kad su u pitanju sigurnosna pitanja vezana uz borbu protiv terorizma, koncept domovinske sigurnosti, doktrinarna rješenja i slično. Memorandum obuhvaća i područje za vojno-gospodarske i tehničko-znanstvene aktivnosti te zajednička istraživanja, a razgovaralo se i o mogućnostima zajedničkih obuka i vježbi. Dakle, nema ništa spektakularno niti posebno što iskače iz okvira bilateralnih obrambenih sporazuma sa drugim državama. Ono što jest pozitivno to je činjenica da je ministar obrane Damir Krstičević vrlo brzo formalizirao dobre namjere i potencijal ovakve suradnje sa Izraelom. I to je sve. Ne umanjujući važnost ovog Sporazuma, ipak treba naglasiti najvažnije, a to je sljedeće:

Naime, RH je članica NATO i EU i u skladu s tim gradi vanjsku i obrambenu politiku. To je njezino strateško opredjeljenje i u okvirima ovih asocijacija treba tražiti rješenja i suradnju kad je u pitanju, između ostalog, i borbeno zrakoplovstvo. Europska Komisija započela je ozbiljnu raspravu o budućnosti i jačanju europske obrane čiji je sastavni dio i Republika Hrvatska. Jačanje Europe u području sigurnosti i obrane prioritet je Junckerove Komisije od preuzimanja mandata. Juncker je u svojem je govoru o stanju Unije 2016. najavio stvaranje Europskog fonda za obranu. Europa si više ne može priuštiti oslanjanje na tuđu vojnu snagu. (…) Kako bi europska obrana bila snažna, europskoj obrambenoj industriji potrebne su inovacije. S obzirom na pogoršanje sigurnosne situacije u susjedstvu Europe i snažne gospodarske argumente za veću suradnju u području potrošnje na obranu među državama članicama EU-a, Komisija smatra da je sada pravi trenutak za poduzimanje mjera u cilju uspostave sigurnosne i obrambene unije.Visoka predstavnica i potpredsjednica Federica Mogherini izjavila je: “Sigurnost i obrana prioriteti su Europske unije jer su to i prioriteti svih naših građana.

“Nove ugroze zahtijevaju da sve ono što se izdvaja za obranu bude na inteligentan način međusobno interoperabilno” – rekao je je danas hrvatski premijer Andrej Plenković i time zapravo potvrdio ovo o čemu pišemo.