Posjet hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović prvo Turskoj, pa onda i Bosni i Hercegovini izazvao je burne reakcije. Dok su jedni tvrdili kako je posjet turskom predsjedniku Erdoganu bio promašen, a posjet BiH beskoristan, drugi su ga ocijenili velikim pomakom. Koji su dosezi ovih vanjskopolitičkih akcija predsjednice RH ?

Ova dva posjeta hrvatske predsjednice kada se tome nadoda i posjet ministra unutarnjih poslova Davora Božinovića SAD –u, može se ustvrditi,  jasna je naznaka sustavne provedbe osmišljene hrvatske vanjske politike i to nakon dugo vremena. Posjeti nisu mogli doći u boljem trenutku s važnim i pozitivnim posljedicama, prije svega po BiH.

Kao i uvijek u mnogim poslovima, pa tako i u vanjskoj politici važan je „timing“. Posjet Turskoj pa onda i BiH u dubokoj je vezi sa stanjem u susjednoj Bosni i Hercegovini. Hrvatska na svojim granicama ima državu koja je u lošem stanju, čiji je rad institucija problematičan, koja ima svoje sigurnosne probleme, integracijski put u zastoju, te napokon, sa nezadovoljavajućim statusom vlastitoga naroda u njoj. Svi ti elementi nalažu odgovornoj državi za se ozbiljno pozabavi tim problemom.  No, upravo ta pojačana aktivnost zasmetala je pojedinim političkim akterima u BiH pa su pokušali  na različite načine minimizirati značenje tog posjeta. Refleks im je pogrešan i samo može štetiti naporima da se BiH postane neovisna od strane međunarodne zajednice „samoodrživa“ i sposobna za uključenje u europske i transatlantske integracije.

Od svih zemalja u njezinu okruženju jedino je Hrvatska sposobna i što je naročito važno, istinski voljna pomoći BiH na njenom tranzicijskom put od korumpirane avlije lokalnih šerifa, kako je uglavnom percipiraju na Zapadu, do države koja će s vremenom biti sposobna živjeti i zarađivati od vlastitih aktivnosti i prometnuti se u demokratsku državu s tržišnom ekonomijom. Naime, kada su zapadne zemlje u napadu entuzijazma 1989., nakon pada berlinskoga zida, krenule u veliki proces integracije bivšeg komunističkog lagera, imale su na umu upravo to; zonu novih- starih demokratskih zemalja s funkcionirajućom tržišnom ekonomijom. Danas u BiH gotovo tri desetljeća kasnije 60 posto građana dobija plaću od države. Takav poguban scenario za gospodarstvo svake zemlje, daleke 1989. nije bio u planu. Otpori hrvatskom inzistiranju na europskoj budućnosti BiH  su dvojaki; nema nikakve dileme da europeizacija BiH u konačnici dokida ozbiljne međunarodne optužbe o partitokratskim koruptivnim vezama. Osim toga, efikasno će odagnati mogućnosti za stvaranje političke majorizacije koju sanjaju pojedini politički krugovi.

Odlazak hrvatske predsjednice u Ankaru imao je svoju dodatnu logiku. Turska još od devedesetih ima svoju ulogu na prostorima Zapadnoga Balkana, a posebice je zainteresirana za razvoj Bosne i Hercegovine. U tom interesu je često i konkretno razgovarala sa Republikom Hrvatskom. Putovanje hrvatske predsjednice Erdoganu kako bi dvije prijateljske i partnerske zemlje unutar NATO okvira razgovarale o BiH, također je logična. Na Balkanu se prečesto raspravlja o tobožnjim strateškim interesima velikih sila koji se prelamaju upravo na tim prostorima. Takve analize su u lokalnom okruženju popularne, no ne moraju odražavati stvarno stanje stvari. Rusiji je jedino u interesu zaustaviti širenje NATO –a i općenito zapadnoga utjecaja, dok je Turskoj kao važnoj svjetskoj sili zadržati svoj utjecaj, pa bi se moglo reći kako je riječ više o  političko-diplomatskom prestižu. Stvarni strah i interes različitih aktera  zapadne provenijencije je produbljivanje nestabilnosti u zemljama s krhkom demokratskom praksom i slabašnim gospodarstvima, premreženim korupcijom gdje načelo vladavine prava tek treba dobiti svoju potvrdu  stvarnom životu.

Od svih zemalja u BiH okruženju Hrvatska je jedina država članica Europske unije i NATO –a. Iako pojedini političari na vlasti u BiH, pa i u Srbiji pokušavaju relativizirati tu činjenicu, djelomično zbog refleksa iz prošlosti, tj. iskustva zajedničke države, u međuvremenu su se stvari dramatično promijenile. Ne postoje više nekadašnje zajedničke politike, niti postoji više zajedničko tržište. Hrvatska je, uza sve svoje tranzicijske mane, posebice u posljednjih godinu i pol, uspješna članica međunarodne zajednice sa, za zemlje zapadnoga Balkana, nedostižnim utjecajem u međunarodnim krugovima, sa zavidnim gospodarskim rastom jasnim perspektivama na geostrateškom planu. Političari u BiH i Srbiji često to zanemaruju, pa se nepotrebno zalijeću, poput besplodnog protivljenja  izgradnji Pelješkog mosta ili pak opetovanom optuživanju Hrvatske za „ genocid nad Srbima 95“ i „povratak ustaštva“. Činjenica je da upravo Hrvatska drži u rukama ključeve europskog uspjeha BiH, ali i Srbije, trebala bi tamošnjim političarima nametnuti nove moduse ponašanja prema svojoj zapadnoj susjedi. Naravno, pod uvjetom da te integracije uistinu i žele.

Tome nije tako jer se Hrvatska odjednom, preko noći, prometnula u najvažniju članicu Europske unije, već i  zbog toga što je interes za nastavak integracije među članicama poprilično nizak. Europska komisija je, istini za volju, proglasila 2025. godinu kao moguću za nastavak integracije, no s ogradom da će to ovisiti o napretku u zemljama zapadnoga Balkana. Ono što nisu rekli je da će to ovisiti i o raspoloženju EU građana za daljnje proširenje. A ono je na povijesno niskoj razini. Hrvatskoj je u najvećem interesu integracija tih zemalja, no u tom procesu njena će riječ imati važnu ulogu. Zemlje članice EU –a, posebice one stare, iako postoji na službenoj razini cijeli niz instrumenata za zapadni Balkan, u stvarnosti, ta tema zapravo nije prioritet. Agendu će „gurati“ zemlje kojima je to posebno važno, poput Hrvatske. To političari iz BiH i Srbije moraju stalno imati na umu. U stvarnosti, kako to već zovemo real politici, neće imati puno saveznika. Hrvatska je sasvim sigurno jedna od rijetkih

Već je pomalo izblijedjelo sjećanje na BiH aplikaciju za članstvo u EU. Za vrijeme nizozemskoj predsjedanja EU –om nevoljkost za prihvaćanje BiH dokumentacije je bilo toliko snažno, da je nizozemsko predsjedništvo predložilo razmjenu dokumenata gotovo na parkiralištu između dvojice službenih vozača. Upravo na inzistiranje i lobiranje tada predstavnika u EU Parlamentu, a danas hrvatskog predsjednika Vlade Andreja Plenkovića, BiH kandidatura za članstvo u EU je izvedena na pravi način. Nema nikakve sumnje da će najveći izazov za BiH biti rješavanje političkih problema unutar BIH.  Izbjegavanje EU –a sa se uhvati u koštac s tim problemom, inzistirajući samo na socioekonomskim mjerama (europeizacija BiH ne može se postići samo EU fondovima ) nalaže i intenzivnu komunikaciju sa službenim Washingtonom.

Zamisao premijera Plenkovića da se aktiviraju odnosi sa SAD –om također ima puno smisla. Stoga je posjet Davora Božinovića SAD neobično važan. Osigurati  fokus SAD –a na Balkan u međunarodnim odnosima opterećenim cijelim nizom važnijih i opasnijih problema, nije jednostavan posao. Hrvatska ima kontinuitet jako dobrih odnosa sa SAD om, dijele strateško partnerstvo, a  aktivna je članica NATO –a. Sve to je u očima službenog Washingtona kvalificira Hrvatsku kao najpoželjnijeg partnera u rješavanju problema na Balkanu i onoga čiji će se stav slušati i uvažavati. Hrvatska se dakle u svojoj vanjskoj politici jasno svrstala, a diplomatskim potezima ( glasanje oko Jeruzalema) nakon dugo vremena dovela se u poziciju da komunicira način na koji ostali već dugo funkcioniraju; za uslugu se traži protuusluga.   Inzistiranje na promjeni izbornoga zakona koji će Hrvate u BiH učini ravnopravnima, na primjer. Vanjskopolitička inicijativa  Pantovčaka i Banskih dvora najava je pro aktivne vanjske politike koja je dugo nedostajala.

Imajući u vidu raspoloženje mogućnost kvalitetnog fokusa europskih članica, te koncentracije SAD –a na Balkan, može se utvrditi da će Hrvatska u godinama koje dolaze biti najsustavniji zagovaratelj europeizacije Balkana, a posebice BiH, prije svega, jer joj je to u najdubljem strateškom interesu. Uspjeh takve politike uvelike će ovisiti o kvaliteti reformi i promjena koju  trebaju provesti BIH vlasti.

Najave kako će Makedonija, koja se već predugo nalazi u integracijskom limbu, zbog problema sa imenom, to pitanje sa Grčkom ipak možda riješiti, i postati punopravnom članicom NATO –a u nekom razumnom roku, važan je doprinos dodatno stabilizaciji regije i širenju zone političke stabilnosti i ekonomskog oporavka. Bez obzira na različite poglede unutar BiH oko NATO ( protive joj se bosanski Srbi) mogla bi imati motivacijski učinak na BIH.

Uspjeh u reformama i europeizaciji, a time i prava emancipacija BiH kao uspješne države jedini je odgovor na promašene optužbe i strahove od tobožnje majorizacije Hrvatske. Bez tog uspjeha, bez obzira na svakojaka tumačenja, europska rampa će i dalje biti spuštena. Naravno, tu europeizaciju unutar BiH moraju željeti svi. U odgovoru na to pitanje leži sudbina BiH kao uspješne i funkcionirajuće europske demokracije s ugledom i prestižem. Obično se govori kako integracijski projekt nema alternative. Takva fraza je u osnovi pogrešna. Alternativa uvijek postoji, jedino se treba ozbiljno zapitati kako bi ona izgledala u slučaju BiH.

KOMENTIRAJTE (FACEBOOK)