U današnjem broju Jutarnjeg lista objavljen je tekst “Otpao američki F-16, kupujemo Gripene ili FA-50”. Prema istom članku, švedski Gripen JAS 39 C/D verzija i južnokorejski FA-50 najbolje su opcije za opremanje Ratnog zrakoplovstva novim avionima, zaključak je i preporuka stručnog savjetničkog tima ministra obrane za zrakoplovstvo koji čine umirovljeni generali Josip Čuletić, Josip Štimac i Vlado Bagarić. Ti zaključci preneseni su ministru obrane i predsjednici Republike.

Naravno, ovdje treba reći kako je riječ o neobvezujućem mišljenju koje uopće ne mora biti prihvaćeno, ali ipak nam i takvo mišljenje govori u kojem smjeru ide mogućnost nabave borbenih zrakoplova. Da američki F-16 nije opcija Defender je naglašavao i argumentirano obrazlagao posljednja tri mjeseca. Dobili smo i neizravnu potvrdu o tome u intervjuu Večernjem listu od strane predsjednice Republike Hrvatske u kojem je rekla kako SAD smatraju da ima i drugih načina zaštite zračnog prostora te da imaju razumijevanja za hrvatsku odluku da nabavi borbene zrakoplove. Međutim, pritom ništa nisu ponudili ili predložili Hrvatskoj, a znakovito je da nikakva informativna ponuda nije niti došla od strane SAD, a da je vezana uz F-16.

Ne možemo se oteti dojmu kako je kod ovih zaključaka savjetničkog tima FA 50 uzet kao neka protuteža Gripenu u cjenovnom smislu premda nam nije jasno kako se uopće FA 50 mogao uzeti u razmatranje s obzirom da to nije višenamjenski borbeni zrakoplov već školsko borbeni avion. FA 50 je školsko borbeni avion po svim parametrima i karakteristikama, te inferioran bilo kojem višenamjenskom borbenom avionu današnjice bilo da je riječ o zapadnoj ili istočnoj tehnologiji, pa tako i moderniziranom borbenom avionu MiG-29 koji će Srbija dobiti krajem iduće godine. To je zrakoplov sa kojim Republika Hrvatska, s obzirom na njegovu opremu, avioniku i naoružanje, nikada ne bi mogla uspostaviti zračnu prevlast i nadzor nad hrvatskim zračnim prostorom u eventualnom sukobu sa bilo kojom državom.

Kakva bi to tek nepovoljna okolnost bila za Hrvatsku Kopnenu vojsku. Naime, zbog nepostojanja suvereniteta u zraku, potpora kopnenim snagama bi u potpunosti izostala, a što je još gore, OSRH na zemlji bile bi laki plijen neprijateljskim avionima. Naravno, uvijek će se naći „mislioci“ i „filozofi“ koji će tvrditi kako je RH članstvom u NATO savezu dobila moćan štit koji će odvratiti bilo koga od napada na njezin teritorijalni integritet. Međutim, pogledamo li stupanj ugroza i prijetnji sa kojim se suočava današnji svijet, nitko sa sigurnošću ne može predvidjeti niti bližu budućnost, a pogotovo ne može procjenjivati dugoročno sigurnosnu situaciju. Činjenica jest da Republika Hrvatska bez obzira na današnje prijetnje mora biti spremna i za konvencionalno ratovanje u punom spektru, a borbeno zrakoplovstvo neizbježno je dio toga. Treba također istaknuti kako niti jedan sustav protuzračne obrane danas u svijetu ne može nadoknaditi ili nadomjestiti gubitak borbenog zrakoplovstva.

FA-50 kao proizvod zasigurno može poslužiti svrsi, a to je isključivo napredna obuka pilota i borba protiv pobunjenika i narkokartela u Africi i Južnoj Americi, jer takve skupine ne raspolažu modernim sustavima PZO niti borbenim zrakoplovstvom. U istu kategoriju aviona idu i talijanski M-346, ruski Jak-130 te britanski Hawk. Sve drugo, uključujući nekakvo razmišljanje o mogućnosti nabave takvog aviona kao dugoročnog rješenja za potrebe HRZ i PZO, bilo bi lišeno svakog razuma i predstavljalo bi grubo poigravanje sa financijama i sigurnošću države. Naime, utrošiti najmanje 600 milijuna USD na zrakoplove sa naoružanjem te logističkim paketom od 20 godina što povećava cijenu na 1 mlrd USD bez prilagodbe zemaljske infrastrukture, a za sredstvo sa kojim u startu ne možete osigurati prevlast u zračnom prostoru, pa tako posljedično ne imati mogućnosti za blisku zračnu potporu kopnenim postrojbama, u najmanju ruku bilo bi kontraproduktivno i štetno. Stoga, da bi razbili mitove i dogme o FA-50 kao pogodnom borbenom avionu za potrebe HRZ i PZO, poslužili smo se isključivo činjenicama i komparativnom tablicom u kojoj smo iznijeli sve detalje vezane za avion FA-50 u odnosu na F-16 ili Gripen C/D.

Krenimo redom. Kokpit T-50 je zapravo kokpit treće generacije borbenih aviona uz nekoliko ugrađenih kolor zaslona. Radar je znatno lošijih performansi u odnosu na konkurente. Naime, FA-50 ima ugrađen mehanički radar IAI ELTA EL/M-2032. Napredniji radar nije mogao biti ugrađen, jer Korean Space Industry u sporazumu sa Lockheed Martinom ima jasno naznačenu klauzulu da FA-50 i slični tipovi aviona ne mogu imati sofisticiraniji radar od onog koji je ne južnokorejskim F-16.

Stoga je KAI morao odustati od radara Selex AESA Vixen 500E. Kad je u pitanju maksimalan domet radara (pokrivanje ciljeva veličine 5m2) onda treba reći da on iznosi 55km za FA-50, dok za radar AN/APG-68 (V) 9 na F-16 Block 52 iznosi 105 km, a za Gripen C/D sa radarom Saab PS-05 A MkIV iznosi više od 160 km. FA-50 radar je zapravo dizajniran da stane u borbeni avion F-5. Ovaj zrakoplov ima vrlo uzak nos te na taj način može nositi malu antenu. Veličina antena je znatno manja od oba konkurenta F-16 i Gripen. Tako ograničenje ima velikog utjecaja na misije zrak-zrak i zrak-zemlja.

Borbeni radijus FA-50 iznosi 470 km dok je za F-16 i Gripen trostruko veći i iznosi 1500km. Laser Designator Pod i Recce Pods, odnosno podvjesni kontejner za lasersko označavanje i podvjesni kontejneri za (elektroničko, foto) izviđanje ne postoje kod FA-50 dok F-16 i Gripen raspolažu sa SNIPER/Litening III i Litening III, a kad je riječ o kontejnerima za izviđanje onda koriste Recce Lite DB-110/TARS i DJRP/MRPS. Praktično to znači da FA-50 ne može nikada biti višenamjenski borbeni avion.

Posebna priča je nedostatak sposobnosti FA-50 za elektroničko ratovanje (EW). Gripen i F-16 imaju visoko integrirani EW sustav sa automatskim upravljanjem kad je u pitanju chaff (radarski mamac)/flare (mamac za IC glave), ometanje i upozorenja. ELISRA sustav koji se nalazi na FA-50 je samostojeći RWR (Radar Warning Receiver) sa chaff/flare lanserima. To znači kako RWR upozori pilota da je u radarskom snopu. Međutim, pilot mora ručno aktivirati mamce, ostavljajući ga u prilično stresnoj situaciji tijekom borbene misije. Dodatno, F-16 ima sposobnost ometanja, ali treba mu dodatni podvjesni kontejner dok Gripen nema potrebe za kontejnerom, jer posjeduje potpuno intergrirani i automatizirani sustav ometanja.

Pored svega gore nabrojanog, gotovo eliminirajući kriterij za FA-50 je nedostatak projektila srednjeg dometa zrak-zrak kao što je primjerice AMRAAM. To znači da FA-50 može obavljati zadaće air policinga samo dok su dobre vremenske prilike, vedro nebo i dobra vidljivost sa projektilima AIM-9M Sidewinder. Oba konkurenta, Gripen i F-16 nose AMRAAM. Također, FA-50 nema sposobnost gađanja sa laserski vođenim bombama, pa mu ni to ne ide u prilog. Naravno, tomu treba dodati kako FA-50 u odnosu na oba konkurenta ima najmanju nosivost, najmanji potisak motora te nema mogućnost za Helmet Mounted Display.

Ako nekome do sada nije bilo jasno o kakvom se zapravo tipu aviona radi, poslije svega iznesenog ne bi trebao imati nikakvih nedoumica. Ovdje nismo niti spomenuli logističku noćnu moru. RH bi bila prvi kupac u Europi, kakva bi bila interoperabilnost sa drugim saveznicima, mogućnost zajedničke obuke i slično. Sve to znatno poskupljuje njegovu eksploataciju. Ako netko misli da će Južna Koreja uložiti basnoslovna sredstva u RH, grdno se vara. To nije učinila nigdje do sada kad su kupci FA 50 bili u pitanju. Planovi i deklarirane želje proizvođača KAI za boljim radarom, integracijom BVR naoružanja i slično samo su planovi za koje nitko ne zna da li će se i kada ostvariti, a kada bi se i ostvarili pitanje je po kojoj bi to bilo cijeni. HRZ i PZO ne može eksperimentirati sa odabirom borbenog aviona već uzeti avion koji je pouzdan i koji već danas odgovara svim postavljenim zahtjevima sutrašnjice te čiji su cjeloživotni troškovi poslije 30 godina, manji od konkurentskih.

S druge strane, bivši načelnik Glavnog stožera Češke general Jirí Šedivý je jednom prigodom izjavio kako je nužno uspostaviti srednjoeuropsku Gripen zonu na temelju činjenice da Češka i Mađarska raspolažu ovim tipom zrakoplova, a očekuje se uskoro pridruživanje Slovačke tome društvu.

Zajednička obuka, manji troškovi samo su neki od benefita takve “zone”. S obzirom na hrvatsko vanjskopolitičko usmjerenje i odličnu suradnju sa zemljama Višegradske skupine i na području obrane, odabir Gripena bio bi logično rješenje. Naime, već postoji zajednički češko-hrvatski projekt obuke na helikopterima, a SAAB ne skriva kako bi uložio sredstva u izgradnju zajedničkog središta za obuku na borbenim avionima Gripen na Zemuniku.

Usto, vrlo je važno za reći kako u novoj podjeli europskog zračnog prostora, odnosno upravljanja zračnim prometom u njemu, Češka, Mađarska, Slovačka i Hrvatska pripadaju zajedničkom bloku zračnog prostora (FAB CE) u sklopu projekta Single European Sky. FAB CE (Functional Airspace Block Central European) je u fazi implementacije što znači da će se dijeliti civilni tehnološki i ljudski resursi u zrakoplovstvu. To nije nevažno, jer se itekako vode razgovori izmedu NATO saveza i EUROCONTROL-a o korištenju zračnog prostora nad Europom u sklopu Single European Sky. Hrvatska bi zajedno sa Češkom, Mađarskom i Slovačkom dijelila isti tip zrakoplova, zračne baze bi bile primjerene istom tipu zrakoplova, pa bi tako i logistika bila racionalnija i isplativija.