Elbit Systems i Israel Aerospace Industries surađuju na paketu nadogradnje za otpisane F-16A/B koje država namjerava prodati. Izrael je otpisao oko 40 F-16 “Netz” borbenih zrakoplova početkom godine, piše Flightglobal.com. Nisu otkriveni detalja oko nadogradnje, ali prethodno, Izraelsko ratno zrakoplovstvo je krenulo s nadogradnjom F-16C/D ma standard “Barak 2020”. Poboljšani su avionika i poboljšan je “mission system”, te jačanje strukture.

Što se tiče nadogradnje A/B verzije, to će se napraviti ako potencijalni kupci potpišu ugovor za nabavu borbenog zrakoplova. F-16A/B je u službi Izraelskog ratnog zrakoplovstva od 1980, te je donedavno bio u funkciji “neprijatelja” za potrebe obuke.

OSVRT:

Iz svega gore napisanog, posve je jasno kako će Izrael ipak ostati na pokušaju da Republici Hrvatskoj “utrpa” zrakoplove već sada stare 35 godina, a koji bi u vrijeme isporuke trebali biti skoro 40 godina. Dakle, nema govora o nekakvim ponudama borbenih zrakoplova F-16 Block 30 ili Block 40. Izrael traži kupce za svojih 40 otpisanih zrakoplova A/B Netz i na tome su se udružili dojučerašnji konkurenti Elbit i IAI. Tako starim zrakoplovima i uz eksploataciju kakvu su imali posljednjih 30 godina u ratnim uvjetima, jednostavno ne pomaže nikakva nadogradnja, jer je samo pitanje vremena kad će se početi javljati strukturne napukline, nepredvidivi kvarovi što bi uz skupo održavanje i velike operativne troškove dovelo HRZ i PZO, pa i obrambeni proračun u tešku situaciju.

Ovdje više nije riječ o nadmetanju Gripena sa F-16 već jednostavno o opciji stari ( stariji od postojećih Migova) ili novi borbeni zrakoplov. Ovdje je riječ o sukobu logističkih paketa, ne samo kad su u pitanju troškovi već po samom konceptu i pristupu. Također, tvrdnja kako će se nadgradnja raditi kad kupac potpiše ugovor je vrlo znakovita. S obzirom kako se takav “upgrade” nikada nije radio, Republika Hrvatska bi valjda trebala biti pokusni poligon. Troškovi takve nadogradnje su nepredvidljivi. Ne treba posebno spominjati kako sličan upgrade “ACE” nikad nije saživio, jer je proizveden samo jedan ACE prototip.

Priča o tome kako je tim zrakoplovima ostalo nekoliko tisuća sati resursa je zaista možda i točna, ali samo za naivne. Možda je najbolje objaviti još jednom osvrt zrakoplovnog stručnjaka i blogera Tomislava Mesarića po tome pitanju:

8000 sati nije uvijek 8000 sati

” Radni vijek od 8000 sati ne znači uvijek 8000 sati. Studije su pokazale kako klimatski i eksploatacijski uvjeti značajno ubrzavaju (u nekim slučajevima čak dvostruko) starenje lovačkog aviona pa treba uzeti u obzir od kuda avion dolazi (ako govorimo o rabljenom) i u kakvim će se uvjetima koristiti (vrijedi podjednako za nove i rabljene). Iz dijagrama ispod jasno je vidljivo kako velika temperatura i vlaga u kombinaciji s ratnim uvjetima eksploatacije (vibracije i stres) mogu značajno skratiti radni vijek lovačkog aviona.

 

Nabavna cijena je manji dio troškova lovačkog aviona

Operativni troškovi čine oko 65% ukupnih troškova kroz radni vijek lovačkog aviona (preostalih 10% otpada na razvoj, 20% na proizvodnju i 5% na deponiranje). S obzirom na to razlika u nabavnoj cijeni se brzo istopi ako jeftiniji ima značajno veće operativne troškove.” zaključuje Mesarić.

Jedina ispravna odluka bila bi razmotriti izraelsku ponudu za borbene zrakoplove Block 30/40 ako bi je bilo. Međutim, sudeći prema najnovijem razvoju događaja, to nije vjerojatno. Nismo mogli zamisliti da bi se opet mogla ponoviti priča s “old timerima”, odnosno da bi netko mogao nakon iskustva sa 40 godina starim Migovima ponovno razmatrati nabavu zrakoplova istog godišta. Podatak da bi HRZ i PZO mogao doseći punu operativnu sposobnost kada avioni budu stari preko 40 godina je i više nego zabrinjavajući.