Prema svemu sudeći ovog će tjedna Vijeće obrane Republike Hrvatske predložiti Vladi RH da krene u postupak ugovaranja nabave 12 rabljenih borbenih zrakoplova F-16 iz sastava Izraelskog ratnog zrakoplovstva. To znači da će RH imati, ne samo najstariji pilotski kadar već i najstarije borbeno zrakoplovstvo u NATO savezu idućih nekoliko desetljeća. Kao da se ništa nije naučilo iz iskustva sa Migovima. Ovaj natječaj za nabavu višenamjenskog borbenog zrakoplova bio je zapravo izrežirana farsa i jedini kriterij je bio cijena. Naravno, ovdje treba reći kako je Grčka ponuda rabljenih F-16 C/D Blok 30 bila najjeftinija, ali na njima se ništa nije radilo od kada ih je Grčka nabavila, pa bi Hrvatska već u startu morala izdvojiti velika financijska sredstva što je Grke eliminiralo u startu.

Republika Hrvatska vjerojatno je jedina NATO članica koja nije znala odmah i prije raspisivanja natječaja reći koliki je budžet planiran za nabavu borbenih zrakoplova već je prvo dobila ponude i potom odredila najjeftiniji inicijalni trošak. Da je to učinila ponuđači novih borbenih zrakoplova iz SAD-a i Švedske se ne bi niti javili i tako bi uštedjeli vrijeme, novac i ostalo, da li je to bilo korektno i ozbiljno, prosudite sami. Osim toga, Bugarska je nedavno na natječaju za nabavu borbenog zrakoplova imala jasno bodovanje po kriteriju novi/stari zrakoplov za razliku od RH. Zašto MORH-ovo povjerenstvo nije učinilo isto? Pa iz jednostavnog razloga, to ne bi baš bilo u skladu sa zamislima vojnog vrha o konačnom, točno određenom pobjedniku.

U Zahtjevu za ponudom stoji zahtjev da se traži resurs od 100 sati godišnje po zrakoplovu što je sve samo ne namjera da se nabava borbenih zrakoplova iskoristi za stvaranje snažnog borbenog zrakoplovstva i razvoja svih sposobnosti koje pruža zrakoplov kao borbeni sustav. Sada je i jasno zašto se tražilo 100 sati. Toliko naime jedva da mogu pružiti izraelski borbeni zrakoplovi stari 30 godina. Da se kojim slučajem tražio nalet zrakoplova po NATO standardu izraelska ponuda ne bi mogla ispuniti taj zahtjev.

S toliko sati naleta borbeni piloti HRZ i PZO moći će odraditi misije air policinga, te letove na priredbama i mitinzima. Pričati o tome kako će izraelski zrakoplovi idućih 30 godina moći ispuniti sve zadaće HRZ i PZO i da će moći osigurati operativnu raspoloživost 70 % je besmislica i priča za naivne. Raspoloživost takvih zrakoplova bit će oko 50 % i sve manja kako vrijeme bude odmicalo, a osobito kada izraelski tehničari napuste RH nakon isteka garantnog roka.

Od početka natječaja spekulira se o cijeni paketa, pa se navodi kako je izraelska ponuda duplo jeftinija od ponude za švedski Gripen. U javnosti se isključivo plasiraju ovakve brojke o cijenama inicijalnih ponuda što je samo 30 % ukupnih troškova. Naime, do danas još nismo čuli koliki su planirani operativni troškovi izraelskih F-16 u idućih 30 godina, koliko bi trebali služiti u HRZ i PZO prema riječima premijera Andreja Plenkovića i ministra obrane Damir Krstičevića.

Naime, u tome leži “kvaka”, jer je Gripen daleko isplativiji i jeftiniji zrakoplov kroz 30 godina korištenja, računajući troškove vlasništva i operativne troškove, toliko jeftiniji da konačna cijena u potpunosti anulira inicijalnu razliku u ponudama koja sada iznosi 400 milijuna EUR već nakon 20 godina korištenja. O tome nitko iz MORH-a neće ništa reći, jer nije na tragu i odluci onog što je bilo planirano i fiksirano u zamislima vojnog vrha prije natječaja. “Nakon 30 godina korištenja za Gripene bi smo potrošili čak 800 milijuna eura manje nego za F16”, piše Jutarnji list. To su valjda ona priuštiva rješenja o kojima priča ministar obrane.

“U osnovi to znači da se Ministarstvo obrane ponaša kao tipičan Hrvat koji kupuje nešto jeftinije za što će mu u konačnici trebati daleko više novca najjednostavnije objašnjeno, kao da kupuju telefon za kunu, ali se obvezuju da će svakog mjeseca sljedećih 30 godina plaćati daleko više nego da su odmah iskeširali puno cijenu”, piše danas u komentaru Index.hr.

Očito da su u RH “stručnjaci” koji su previdjeli takve brojke, a zašto je tomu tako, oni najbolje znaju. Valjda iz istog razloga što nisu reagirali kad je ministar sa govornice upitao i istovremeno ustvrdio….”Jel tako da hrvatski borbeni piloti ne mogu na 4.generaciju novih borbenih zrakoplova. Treba prvo ići na rabljene”. Isti ti “stručnjaci” pokunjeno su odšutjeli ministrovo pitanje i konstataciju o tome izravno upućeno njima. Odgovor je trebao biti vrlo jednostavan, pogledajte Mađare i Čehe na čemu su letjeli kad su prešli na novi borbeni avion 4.generacije.

O tome nitko iz MORH-a neće ništa reći, jer nije na tragu i odluci onog što je bilo planirano i fiksirano prije natječaja.

Priča kako iza švedske ponude ne stoji švedska država ne zaslužuje komentar. Šveđani su s ponudom za RH nastupili na isti način kako su nastupili u Češkoj i Mađarskoj. Ugovori s tim zemljama o isporuci Gripena potpisani su sa švedskom Vladom. Isto bi bilo i u RH da se odlučila za Gripen. U tome slučaju švedska vlada bi sjedila na suprotnoj strani stola u vezi definiranja konačnog ugovora. Možemo samo pretpostaviti od kuda dolaze ovi spinovi da švedska vlada ne bi stala iza iza projekta.

Strateško partnerstvo? S kime to ulazimo u strateško partnerstvo? Sa zemljom koja nije članica niti EU niti NATO-a, čija vanjska politika baš i nije u suglasju s politikom EU, naprotiv, često puta je u suprotnosti. Zemlja koja je u kontinuiranom ratu i konfliktu na Bliskom istoku, a u slučaju pogoršanja situacije i eskalacije sukoba, sasvim zasigurno neće joj biti prioritet RH i isporuka pričuvnih dijelova već vlastita sigurnost. Ovom nabavom RH neće dobiti puno niti kad je SAD u pitanju. Unutar NATO saveza, RH ima već sasvim dobre i čvrste političke i obrambene odnose, te vojnu suradnju sa SAD-om, pa je tvrdnja kako se RH jače veže uz SAD zbog ove izraelske ponude prenapuhana. S Izraelom je sasvim dovoljno potpisati bilateralne sporazume na području vojnotehničke suradnje.

Na koncu, svaka normalna država bi u smislu dobivanja što bolje cijenovne ponude zatražila tzv. BAFO (Best And Final Offer) odnosno najbolju i konačnu ponudu čime bi dodatno smanjila nabavnu cijenu borbenih zrakoplova barem za nekoliko desetaka milijuna EUR. U čijem je interesu i u strahu od čega da se takvo što ne zatraži od ponuđača borbenih zrakoplova?

I konačno, može li se netko prisjetiti tko je i kada posljednji put govorio o investicijama koje bi trebala donijeti nabava borbenih zrakoplova, hoće li i o tome tko progovoriti, o kojim se konkretno poslovima radi, veličini i značaju investicije. Ovdje ne mislimo na onaj dio vezan uz vojnu industriju već konkretno na poslove vezane uz industrijsku suradnju u civilnom sektoru. Nadamo se kako će državni vrh i o tome nešto reći, odnosno ne prepričavati o čemu se negdje razgovaralo i obećavalo već o konkretnim ponudama na stolu. Tko ih je evaluirao i na koji način su ponude u tome segmentu ocijenjene.

Apsurd je da su političarima bila puna usta novih investicija i otvaranja radnih mjesta koji se vežu uz nabavu borbenih zrakoplova. Međutim, koliko im je stvarno bilo stalo do toga govori podatak da je ponuda industrijske suradnje nosila samo 10 % ukupnog vrednovanja ponude.

AUTOR:

Marko Ćustić

KOMENTIRAJTE (FACEBOOK)