U posljednja dva dana, prije nego bilo što napišemo, pokušavali smo na sve moguće načine racionalno objasniti razloge podnošenja ostavke ministra obrane Damira Krstičevića na temelju onoga što je bilo vidljivo u javnom prostoru, dakle na temelju izjava i medijskih napisa.

Na temelju toga, zaključak je kako Krstičević nije imao razloga za ostavku i da je sve vezano uz požarišta, ulogu vojske i izjavu predsjednice RH preemotivno doživio, te na temelju toga ishitreno reagirao. Ipak, mišljenja smo da je to bilo samo ulje na vatru, jer je Krstičević zapravo bio razočaran mlakim reakcijama premijera Plenkovića na kriznu situaciju.

Barem do sada nismo uspjeli pronaći niti jednu izjavu bilo koga iz javnog i političkog života koji je u proteklih nekoliko dana na bilo koji način kritizirao ulogu OSRH u gašenju požara, pa to se ne može iščitati niti iz izjava predsjednice RH. Unatoč tomu, Krstičević se i dalje poziva kako je razlog njegove ostavke upravo kritika na račun vojske. Čini nam se da je to neuvjerljiv argument.

Doduše, nema sumnje kako je Kolinda Grabar Kitarović pogrešno iskomunicirala od samog početak cijelu priču, a za to treba kriviti njezine savjetnike. Osim toga, njezin glavni vojni savjetnik je aktualni načelnik GS OSRH general Šundov. Predsjednica je iz Salzburga sva pitanja u vezi angažmana OSRH u gašenju požara trebala prije bilo kakve komunikacije s medijima uputiti upravo generalu Šundovu. Tek nakon prikupljenih informacija od njega iz prve ruke mogla je nešto suvislo reći ili komentirati. Da li je to učinila? Ako je, da li ju je Šundov informirao detaljno svemu toga dana? Ako nije razgovarala sa Šundovom i svoju procjenu iz Austrije temeljila na poluinformacijama, medijskim objavama i slično, sasvim je pogriješila. Komunikacijski lanac državnog vrha potpuno je zakazao ili možda nije, jer uopće ne postoji sustav izvješćivanja ?

Naime, unutar državnog vrha tih dana vladali su potpuno disonantni i neusklađeni tonovi, to se ne bi moglo nazvati sukobom između premijera i predsjednice kako se želi prikazati već jednostavno nefunkcioniranjem sustava izvješćivanja. Međutim, prema našem mišljenju Krstičevića je jednim velikim dijelom razočarao premijer Plenković koji je trebao odmah formirati vladin krizni stožer, podijeliti uloge, imenovati koordinatore i osobno se uputiti s članovima Vlade RH, odnosno s Kriznim stožerom u Dalmaciju isto popodne kad su plamene buktinje nošene vjetrom zaprijetile raketnoj bazi Žrnovnica. To nije učinio. Naprotiv, dao je i neke izjave koje su samo dodatno naljutile Dalmaciju. To mu je zamjerila javnost, to mu je zamjerio ministar obrane Krstičević koji je suštinska suprotnost karakternim osobinama premijera Plenkovića. Krstičević je čovjek samoinicijative koji djeluje odmah, traži rješenja, donosi brze odluke i stoji čvrsto iza njih. Ne voli tromost, sporost i neinventivnost, a to očekuje i od svojih nadređenih.

On poštuje liniju zapovijedanja i nije htio ništa raditi na svoju ruku već je očekivao puno više od premijera. Međutim, Plenković kao njegov nadređeni ipak nije bio taj kalibar osobe koja je kvalitetno i shodno Krstičevićevim očekivanjima odgovoriti na ovu vrst izvanrednih situacija, te je pokazao nesnalaženje i nedostatak inicijative. Možda je dobro da se ovo dogodilo sada bez ljudskih žrtava i gubitaka domova kako bi se na slične događaje reagiralo na adekvatan i posve drukčiji način nego što je Plenković reagirao sada.

Dakle, odgovornost Plenkovića za nedostatak inicijative i sporost, te predsjednice za nespretno izrečeno je opipljiva i stvarna. Krstičević je zapravo na sebe svojom ostavkom u ime cijele vlade preuzeo teret kritika.

Bez obzira na sve osobine vođe i stručne reference koje posjeduje, te energičnost i viziju koju ostvaruje vezano uz izgradnju sustava nacionalne sigurnosti, a u sklopu toga i obrambenih sposobnosti, Krstičević mora ipak još izbrusiti profil političara. On mora biti svjestan da je nositelj projekta obnove i nadogradnje sustava nacionalne sigurnosti i da je taj proces započeo osobno na temelju svojih ideja i vizija koje se pomalo pretaču u stvarnost. Temeljem toga, mora biti svjestan i velike političke odgovornosti. Stoga, inzistiranjem na ostavci posao ostavlja nedovršenim, vraća ga na početak, a onima koji su ga iz susjedne kuhinje pod utjecajem inozemnih mentora pokušali difamirati specijalnim ratom na početku njegovog mandata (optužbe za ratne zločine u BiH) čini uslugu.

Ministar Damir Krstičević podnošenjem ostavke učinio je moralan čin, zaista je prodrmao sustav i državni vrh, te ga potaknuo na razmišljanje da se idući put na isti način neće moći rješavati slična kriza. Sada je vrijeme da Krstičević ponovno preuzme odgovornost za vođenje sektora obrane i nacionalne sigurnosti prema postavljenim ciljevima. Svoje osobno nezadovoljstvo prošlim događajima mora zatomiti, jer su nacionalni interesi iznad svih. On je toga svjestan, jer je vojnik, general. To mu je poručio i general Gotovina.