U kontekstu izrade Strategije nacionalne sigurnosti zadužuje se Ministarstvo obrane da započne s procesom strateškog pregleda obrane i izradi Strateški pregled obrane te započne rad na reviziji odnosno donošenju novog Dugoročnog plana razvoja Oružanih snaga Republike Hrvatske, zaključila je Vlada RH na današnjoj sjednici.
Ministarstvo obrane će Prijedlog strateškog pregleda obrane izraditi do prosinca 2017. godine, a Nacrt dugoročnog plana razvoja Oružanih snaga Republike Hrvatske do prosinca 2018. godine.

Defender je takvu mogućnost najavio prije nekoliko mjeseci. Naime, na temelju financijskih projekcija za područje obrane i nacionalnih sigurnosti u idućih nekoliko godina, a koje proizlaze iz loših procjena hrvatskog političkog i obavještajnog vrha, jer nisu na vrijeme uočili promjene u globalnom strateškom okružju i mogućnost izbijanja konvencionalnih ratova na istočnim granicama NATO saveza, oružanih sukoba na sjeveru Afrike i području Mediterana, te najnovije krize zbog izlaska Velike Britanije iz EU, postalo je jasno kako Dugoročni plan razvoja OSRH 2015-2024 (DPR). zahtjeva reviziju.

Svako daljnje odgađanje revidiranja ovog dokumenta usvojenog u Saboru, proizvelo bi učinak jednak onome kakav je zadesio prethodni DPR, a to je postavljanje ciljeva i sposobnosti bez pokrića. Naime, u slučaju odstupanja od planiranog financijskog plana planirana je revizija dokumenta s kojom bi počela reprioritizacija projekata što je i navedeno u poglavlju XIII. sadašnjeg DPR-a. Dakle, DPR zbog slabljenja financijske potpore zacrtanim planovima predviđa mogućnost daljnjeg slabljenja vojnih sposobnosti, opremanja i modernizacije što je u odnosu na postojeću sigurnosnu situaciju u svijetu i na granicama Europe, prvorazredni nonsens.

Umjesto toga, potrebno je prije svega povećati obrambeni proračun za 2018. na 1,5% BDP-a s ciljem dostizanja 2% BDP do 2022. u sklopu savezničkog plana za povećanje vojne potrošnje svih zemalja članica što bi imalo značajnog utjecaja na ubrzanje pojedinih projekata opremanja i modernizacije koji su u tijeku, te dovelo do većeg angažmana OSRH na području izgradnje pričuve bez koje se ne može dobiti niti jedan simetrični konvencionalni rat.

Priče o tome kako se ne mogu znatnije povećati izdvajanja za obranu zbog gospodarske situacije u državi su prvorazredna glupost. Niz je načina kako se odmah i sada može pronaći barem milijarda kuna za potrebe MORH-a i OSRH izvan proračunskih okvira. Tri projekta s nekretninama, zemljištem i infrastrukturom mogu ići odmah u prodaju. Dio zemljišta vojarne Croatia u Zagrebu, dio vojne baze Pleso, kompleks Kovčanje.

Republika Hrvatska nije izolirani otok i ne može se ponašati kao da je se ne tiče ono što se događa u njezinom bližem i daljem okruženju, odnosno da ignorira pozive organizacija čija je članica, da učini puno više na izdvajanju za obranu i jačanju vojnih sposobnosti.

U posljednjih petnaest godina OSRH bile su kao i ostale članice NATO saveza angažirane u ekspedicijskim operacijama diljem svijeta, ali operacijama koje nemaju puno veze sa sposobnošću konvencionalnog ratovanja. Takav način uporabe OSRH doveo je do zanemarivanja ulaganja u novu opremu, naoružanje, infrastrukturu.

Osim toga, OSRH su iz godine u godinu postajale, uz svoju ekspedicijsku ulogu, glavni nositelj mirnodopskih aktivnosti vezanih uz protupožarne aktivnosti, medicinski prijevoz i borbu protiv poplava. Sve to je rezultiralo nedostatkom pojedinih vojnih sposobnosti, pa je vojnih vrh zbog nerazumijevanja političkih elita morao posezati za drugim second-hand rješenjima uz pomoć i razumijevanje američkih saveznika. Tako je došlo do nabave MRAP-ova i helikoptera Kiowa, suradnji na obnovi poligona Slunj i slično. Jedina strateška investicija vrijedna spomena je nabava korištenih PzH2000 iz Njemačke dok je borbeno zrakoplovstvo dotaklo dno zbog iste politike u posljednjih dvadeset godina.

Nije neka utjeha reći kako je najveći broj NATO članica zbog svojih dugogodišnjih izbivanja u Afganistanu, Kosovu, Iraku, Maliju, Čadu i slično zanemario izgradnju vojnih sposobnosti u vođenju „full-scale“ konvencionalnog rata te smanjio izdvajanja za obranu čak i ispod 1% BDP-a. Članak 5. Sjevernoatlantskog ugovora ne jamči vojnu pomoć, već samo da će svaka članica NATO-a sama odlučiti kako i u kojoj mjeri pomoći napadnutoj članici, što može, ali i ne mora uključivati uporabu vlastite vojne sile. Što to znači konkretno? Pojednostavljeno, Svaka zemlja članica NATO saveza, pa tako i Republika Hrvatska, mora se moći sama obraniti od bilo kakve agresije barem u prvih 15 dana dok se ne aktivira Članak 5 i ne postigne konsenzus svih članica oko toga. Takvo stajalište postaje vrlo realistično nakon izjave američkog generala Ben Hodgesa da NATO ne može trenutno obraniti Baltičke zemlje od ruske agresije i prodora, odnosno da se ne može u kratkom vremenu pokrenuti protuudar. Svakako, takva izjava i s takvog mjesta je poziv na buđenje.

Sve u svemu, dobra je stvar biti u NATO savezu, ali neka to bude za Republiku Hrvatsku „backup“ plan u slučaju najgoreg. Ono što se u RH ne razumije ili neće se razumjeti, shvaćaju na istoku i jugoistoku Europe (Estonija, Litva, Latvija, Poljska, Bugarska, Rumunjska) gdje je u tijeku naoružavanje i opremanje modernijim obrambenim sustavima.
Globalno strateško okružje nemoguće je analizirati bez uvažavanja kriznih žarišta kao što su Sirija, Jemen, Irak (sukob s ISIL-om) te Ukrajina, koji nam govore da vojne snage kako RH tako i saveznika moraju u svome prioritetu imati simetrične sukobe i klasičnu uporabu vojne sile te da u tom smislu moraju razvijati i svoje sposobnosti.

Naravno da u kontekstu izazova i prijetnji treba navesti i ono što nazivamo netradicionalne prijetnje koje vojne snage moraju uvažiti i razvijati i u tom području svoje sposobnosti. Trebalo bi prosudbu prijetnji i izazova na globalnom planu učiniti što realnije te izbjeći stalna prepisivanja popisa netradicionalnih prijetnji jer nas vrijeme u kojem živimo ipak demantira. Sadašnjica nam kaže da su netradicionalne prijetnje nazočne i da će ih biti i u budućnosti i za to treba biti spreman, međutim simetrični sukobi današnjice govore nam da se vojna komponenta saveznika mora s posebnom pozornošću posvetiti pripremi odgovora saveznika na tradicionalnu uporabu vojnih kapaciteta.

Spremnost za pobjedu u simetričnom srazu strateška je prednost bez obzira na opasnost od asimetričnih ugroza. Umjesto da se djeluje u tome smislu proaktivno na planiranju i ubrzavanju projekata opremanja i modernizacije, povećanju i jačanju obrambenih sposobnosti te nastavku započetog, sustav je od početka 2016. usporio sve pokrenute procese, odgodio ih do nekih boljih vremena. Ministar obrane Damir Krstičević uspio je djelomično popraviti „krvnu sliku“ obrambenog proračuna, ali zahtjevi su toliko veliki da je sve to nedostatno za ozbiljnije programe.

Poznato je kako je zadnji naraštaj obveznog služenja vojnog roka pozvan 2007. godine, dakle prije gotovo 10 godina. U međuvremenu na dragovoljno služenje vojnog roka odnosno dragovoljno vojno osposobljavanje, upućivano je godišnje 500 do 800 ročnika te je od ukupnog broja odsluženih gotovo polovica ušla u djelatnu vojnu službu. Dakle, u mlađim dobnim skupinama Republika Hrvatska po godištu ima svega nekoliko stotina osposobljenih pričuvnika, ukupno oko 3000. Toliki broj sasvim sigurno nije dostatan za dugoročno popunjavanje razvrstane pričuve, a pogotovo ne za narastanje snaga.

Dugoročno, za redovitu popunu djelatnog sastava i razvrstane pričuve vojnicima mlađih godišta broj dragovoljnih ročnika bi trebao biti i iznad 2000. U srednjoročnom razdoblju još je moguća popuna razvrstane i nerazvrstane pričuve vojnicima srednjih i starijih godišta, dok dugoročno broj obučenih vojnika neće biti dostatan ni za razvrstanu, a kamoli za nerazvrstanu pričuvu.

Spremnost za pobjedu u simetričnom srazu je nezamisliva bez narastanja snaga, a pričuva je jedini izvor tog narastanja. Naravno, u Nacrtu DPR-a je predviđena i mogućnost ponovnog uvođenja vojne obveze u slučaju potreba, no riječ je o mehanizmu koji omogućava narastanje snaga nakon znatnog vremena. Pri tomu treba imati na umu da ponovnom pozivanju u vojnu službu treba prethoditi odluka koju će i javnost prihvatiti. Suvremeni primjeri jasno pokazuju kako razvoj kriza ne daje dostatno vremena za pripremu i donošenje odluke te zatim provedbu opsežnog programa vojnog obučavanja koji omogućuje narastanje snaga. Stoga je obveza države omogućiti osposobljavanje što većem broju kandidata. Sve su ovo dakle razlozi koji vode zaključku o nužnom povećavanju brojnosti ročnika. Kad je riječ o obuci i doktrini, pričuvne postrojbe je nužno obučavati po istim standardima kao i profesionalni sastav što predstavlja visoke zahtjeve s organizacijskog i financijskog aspekta.

Budući da se obuka pričuve nije provodila duži niz godina, potrebno je provesti ustrojavanje postrojbi razvrstane pričuve (priopćavanje ratnog rasporeda) čime će se stvoriti preduvjeti za početak procesa obuke. Obuka pričuve provodit će se u cilju postizanja i održavanja sposobnosti ključnog osoblja (zapovjednici postrojbi od razine voda do pukovnija s njihovim stožerima) te kritičnih VSSp-a (operatori na protuoklopnim sredstvima, PZO sredstvima, topnički računatelji, …). U slučajevima potrebe za uporabom postrojbi razvrstane pričuve, morat će se provoditi intenzivna obuka s cjelokupnim sastavom u trajanju do 120 dana.

S obzirom na sve napisano sasvim je opravdano bilo postaviti pitanje realnosti ostvarenja ovog DPR-a, prije svega zbog činjenice da se ostvarenje svega navedenoga u tom dokumentu nužno veže uz ispunjenje temeljnih pretpostavki na kojima se isti i zasniva – oporavak gospodarstva, rast BDP-a i povećanje izdvajanja za obranu. Povrh toga, dodatan problem je da čak i da su zadovoljeni financijski uvjeti i da sve ide po planu, u postojećem DPR-u je iskazan manjak ambicija i dinamika opremanja i modernizacije s obzirom na narastajuće ugroze, pa ga se i iz tih razloga mora mijenjati i uz povećanje financijskih izdvajanja donijeti novi DPR.