Pokazalo se kako premijer RH Andrej Plenković opravdano ne žuri s konačnom odlukom o tipu borbenih zrakoplova za HRZ i PZO. Što više vrijeme prolazi svi postaju svjesniji kako je odabir dobavljača borbenih zrakoplova iznimno važno političko pitanje, čak važnije od onog financijskog.

Kao jedan od vrlo plastičnih primjera i zornog prikaza političkog faktora na odabir borbenog zrakoplova i strateškog partnera možemo spomenuti posjetu presjednice RH Kolinde Grabar Kitarović službenoj Ankari i susret s predsjednikom Tajipom Erdoganom. Turski predsjednik državu Izrael smatra terorističkom i neprijateljskom zbog njezine politike prema Muslimanima na Bliskom istoku. Dobri odnosi s Turskom su od strateškog interesa za RH, prvenstveno zbog turskog utjecaja na bošnjačko vodstvo u BiH, te zbog turskog utjecaja na krizu s migrantima koji koriste rutu preko RH za odlazak na sjever i zapad Europe. Općenito, Turska ima i dalje veliki utjecaj na Balkanu, ne samo u BiH već i na Kosovu i Makedoniji, a stabilnost tog dijela Europe od nacionalnog je interesa za RH.

“Nadam se da će Hrvatska ponovno razmotriti pitanje Jeruzalema na konstruktivan način. Prolazimo kroz vrlo osjetljivo razdoblje i sve zemlje bi se trebale suzdržati od poteza koji bi mogli dodatno otežati rješavanje spora između Izraela i Palestinaca”, rekao je Erdogan nakon sastanka s predsjednicom RH što potvrđuje turski neprijateljski stav spram Izraela.

Da li se mogu pretpostaviti vanjskopolitičke posljedice po RH u odnosima s Turskom u slučaju odabira izraubanih izraelskih borbenih zrakoplova koji su djelovali po Muslimanima na Bliskom istoku, odnosno pri uspostavljanju nekakvog strateškog partnerstva RH-Izrael?

Možemo početi slagati scenarije. Odgovor iz Turske ne bi se trebao dugo čekati, jer Erdogan djelje impulzivno i emotivno. Bošnjačko vodstvo bi dodatno radikaliziralo stvoja stajališta spram Hrvata u BiH i RH općenito, povišeni tonovi na relaciji Sarajevo-Zagreb bili bi sve izraženiji, BiH sve nestabilnija, a EU frustrirana takvim odnosima na jugoistoku Europe. Ne treba smetnuti s uma kako je Turska u posljednjih godinu dana znatno poboljšala odnose s Rusijom, pa je tako nabavila i ruski strateški proturaketni sustav S-400 ne obazirući se na reakcije NATO saveza.

U gore spomenutom slučaju na pitanju BiH, ali i jugoistoka Europe općenito, Ankara bi zajedno s Moskvom mogla podijeliti interese na Balkanu, jer za to drugi nemaju interesa, trenutno pasivna EU i nezainteresiran SAD. Na čiju štetu bi se to dogodilo? Isključivo na štetu Hrvata u BiH i RH u cjelini. Dakle, na prvi pogled benigna odluka o nabavi borbenih aviona, pretvara se u prvorazredno vanjskopolitičko pitanje.

Dodatno k tomu, pojavile su se i informacije o nezadovoljstvu SAD-a, odnosno proizvođača F-16 Lockheed Martina,  koji je prema pisanju tjednika Nacional, poručio hrvatskoj strani da joj neće isporučivati pričuvne dijelove za izraelske F-16 sve dok američki tehničari ne pregledaju izraelske zrakoplove o trošku hrvatske strane. Naravno, u tome slučaju na svijetlo dana bi izašli stvarni podaci o stanju zrakoplova koji se nude RH i resursima što bi bacilo posve novu sliku o održavanju, logističkoj potpori i cjeloživotnim troškovima. U svakom slučaju, to je dobra vijest za RH, jer ionako nitko od hrvatskih stručnjaka ne bi niti znao niti mogao procijeniti stanje ovih zrakoplova, pa pismo Lockheed Martina treba shvatiti kao pomoć za koju vjerojatno Izrael nije zainteresiran iz razumljivih razloga.

Također, treba reći kako SAD nije poslao u međuvremenu MORH-u nikakvu novu ili korigiranu ponudu za F-16 bilo novi ili rabljeni.

Svjedoci smo kako posljednjih dana dežurni dušebrižnici već počinju “alarmirati” javnost i izražavaju zabrinutost kako to da državni vrh odgađa odluku o nabavi borbenih zrakoplova. Okomili su se osobito na hrvatskog premijera Andreja Plenkovića, a najviše ih je zasmetala njegova opaska kako se “ponude trebaju detaljnije analizirati i da za to treba još vremena”. Nije teško pogoditi iz kojih se krugova plasira takva “zabrinutost”. Nervoza očito raste iz krugova koji su svim snagama zagovarali izraelsku ponudu borbenih zrakoplova starih 30 godina.

Njihova viđenja ove odluke i konačnog rješenja svode se isključivo na zaključak MORH-ovog Povjerenstva za odabir temeljem pristiglih ponuda. Ništa drugo ih ne zanima niti vide. Za kriterij najjeftinije ponude ( pod pretpostavkom da ponuda zadovoljava sve tražene zahtjeve) nije niti trebalo Povjerenstvo.

Naime, vanjskopolitički ugled Republike Hrvatske u EU nije uopće sjajan, ali to već znamo. Zategnuti odnosi sa susjedima, osobito Slovenijom, te Mađarskom koja blokira hrvatski pristup OECD-u, prepucavanja sa Srbijom i bošnjačkim čelništvom u BiH, glasanje u UN-u protivno većini zemalja članica EU o statusu Jeruzalema, povezivanje sa članicama Višegradske skupine, osobito Poljskom koja je na udaru kritika EU zbog stanja pravosuđa i hrvatska šutnja po tome pitanju, samo su dio političkog spektra problema u kojima se RH sukobljava s interesima najmoćnijih članica EU, Njemačke i Francuske. Zapravo, RH u EU nema osobitih prijatelja i saveznika koji će joj itekako trebati, jer pred Plenkovićevom vladom stoja značajni izazovi rješavanja gore spomenutih problema, uvođenja EUR-a, predsjedanja EU za dvije godine, financiranje izgradnje Pelješkog mosta koje je došlo u slijepu ulicu, jer Brisel zateže konce itd. Ne treba biti previše pametan pa zaključiti kako bi zbog sukobljavanja s najmoćnijim članicama EU moglo biti i komplikacija pri povlačenju novaca iz EU fondova.

Plenković traži balansiranu i uravnoteženu politiku i njemu zasigurno ne odgovara dodatno zaoštravanje odnosa s Briselom, osobito još snažnije povezivanje sa SAD-om i posljedično s Izraelom zbog nabave borbenih zrakoplova. Sada se i na pitanju Irana ( unutarnji nemiri i prosvjedi) jasno vidi razlika u vanjskoplitičkim stajalištima EU s jedne, te SAD-a i Izraela s druge strane što dovodi do dodatnih napetosti na relaciji EU-Izrael. Republika Hrvatska je članica EU i NATO saveza. Pretpostavljamo kako to znači da je strateški vezana za članice ovih organizacija bilo da je riječ o obrani i sigurnosti, vanjskoj politici i slično. Izrael nije član niti jedne od navedenih organizacija, a gledano dugoročno neće niti biti. Nadalje, nije tajna kako je Izrael u zategnutim odnosima s EU zbog palestinskog pitanja i izgradnje naselja na zapadnoj obali, te odnosa spram Irana.

Izrael pokušava već neko vrijeme putem zemalja srednje i istočne Europe omekšati stajališta EU i dobiti što veći broj saveznika unutar Unije kako bi dobio barem prešutno odobrenje za svoje postupke i politiku na Bliskom istoku. To je vrlo jasno u Budimpešti prije nekoliko mjeseci izrekao i izraelski premijer Benjamin Netanyahu.

Pogledamo li odnose u regiji, odnosno izraelsku vanjsku politiku na ovim prostorima, nema sumnje kako je ona prvenstveno fokusirana na dobre odnose sa Republikom Srbijom i srpskim entitetom u Bosni i Hercegovini. Treba podsjetiti kako je Izrael snažno osuđivao napad NATO-a na Miloševićev režim i vojsku na Kosovu, a isto tako, treba reći kako Izrael ne priznaje Kosovo kao nezavisnu državu. Tijekom nedavnog posjeta službenom Zagrebu, izraelski ministar obrane Avigdor Liberman je našao vremena da usred Zagreba primi i čelnika srpskog entiteta u BiH i najvećeg zagovornika proruske politike na Balkanu, Milorada Dodika. Naime, Liberman i Dodik su izrazito bliski već duži niz godina, a Liberman je najveći lobist Republike Srpske u svijetu.

Dakle, Republike Srpske, iste one “kuhinje” iz koje se godinama po potrebi vodi informacijski rat protiv sadašnjeg ministra obrane RH Damira Krstičevića i njegovih ratnih suboraca. Liberman je u srpnju prošle godine sa srpskim ministrom obrane Aleksandrom Vulinom potpisao Memorandum o suradnji na području obrane i vojne industrije. Vojska Srbije koristi komunikacijska sredstva, bespilotne letjelice i sredstva za nadzor izraelske proizvodnje. S druge strane, Izrael je zainteresiran za informacije vezane uz isporuke oružja s Balkana arapskim državama na području Bliskog istoka, prije svega Saudijskoj Arabiji i Ujedinjenim Arapskim Emiratima.

Hrvatska baš i nema neka sjajna iskustva s izraelskom obrambenom industrijom. Besposadna letjelica Skylark I koju je proizvela izraelska tvrtka Elbit je u operativnoj uporabi u Oružanim snagama od 2007., a zahvaljujući naporima i znanju djelatnika OSRH produljen joj je životni vijek i još uvijek se koristi u postrojbama. Izraelska tvrtka ELBIT je ostavila OSRH bez mogućnosti nabave pričuvnih dijelova, jer ih oni ne proizvode za sustave Skylark I, te je samo zahvaljujući hrvatskim stručnjacima koji ih samostalno održavaju, moguća njihova uporaba za potrebe Oružanih snaga. Toliko o izraelskoj potpori.

Nema sumnje kako je jačanje bilateralnih odnosa Izraela i Republike Hrvatske, prvenstveno na području sigurnosti i obrane korak u dobrom smjeru. Izraelske tvrtke već su ugovorile posao opremanja hrvatskih borbenih oklopnih vozila Patria CRO daljinski upravljanim oružanim stanicama 30mm, velike su šanse da dobiju i posao isporuke bespilotnih sustava srednjeg dometa Republici Hrvatskoj. Već je uspostavljena međusobna suradnja kad je u pitanju borba protiv požara i pokrenute su aktivnosti suradnje kad je u pitanju reagiranje u kriznim situacijama i katastrofama. Potrebno je unaprijediti obrambenu suradnju na vojno-tehničkom području, kao i razmjenu iskustava na području izobrazbe, razminiranja, različitih oblika školovanja i obuke, kibernetičkih sposobnosti. I to je sve.

Stoga, bez ulaženja u bilo kakve dublje analize, zaista se postavlja razumno pitanje kakav je to strateški obrambeni, politički i drugi interes RH povezivanje s Izraelom na temelju eventualne nabave borbenih zrakoplova starih preko 30 godina. Svoje strateške ciljeve RH je ispunila ulaskom u EU i NATO.

Plenkovićevo odgađanje odluke i ponovno pozivanje na dublju analizu ponuda, jasan je znak kako će u svemu ovom u konačnici politički faktor imati itekako bitan utjecaj.

KOMENTIRAJTE (FACEBOOK)