Sad kada je konačno postalo jasno kako se natječaj za odabir višenamjenskog borbenog zrakoplova mora poništiti, jer Izrael nije u mogućnosti isporučiti borbeni avion koji je ponuđen Republici Hrvatskoj, treba se okrenuti onome što dolazi.

Nećemo se baviti više odgovornostima i pogreškama koje su počinjene tijekom postupka odabira već ćemo se okrenuti onome što nas čeka sutra, a to je kako dalje i s kim?

Prvo, fijasko s nabavom borbenih zrakoplova sigurno je imao političke posljedice po Vladu RH, te je posve jasno kako se greške koje su se dogodile više ne mogu ponoviti. Rezultat toga će biti puno jači angažman premijera Andreja Plenkovića, ali i predsjednice Kolinde Grabar Kitarović kao vrhovne zapovjednice OSRH.

Nije tajna da se ministru obrane i suradnicima žuri u pokušaju da pošto-poto učine izravnu pogodbu sa SAD-om, jer ne bi mogli podnijeti eventualnu činjenicu da bi bilo koja europska opcija pobjedila na natječaju, a posebno imaju iracionalni i neobjašnjivi animozitet prema švedskom Gripenu (čijih 70 posto komponenti rade upravo američke, britanske, francuske i njemačke tvrtke). Upravo zbog takve žurbe, koju proklamiraju u javnosti ljudi bliski ministru Krstičeviću, nekakva izravna pogodba o kupnji aviona nikako ne dolazi u obzir, obzirom kako je i na koji način vođen prethodni postupak nabave uz konačni fijasko. Pogotovo se postupak ne može voditi s istim ljudima.

Vlada RH uz potporu Predsjednice RH itekako mora paziti da se ništa u vezi nabave borbenih aviona ne događa ispod stola već na javnom, transparentnom natječaju i uz jasno definirane kriterije gdje se više ne mogu novi i stari avioni stavljati u isti koš bez jasnog kriterija bodovanja takvih ponuda. Teško da bi se mogao politički preživjeti još jedan skandal vezan uz borbene zrakoplove.

Stoga, posve je jasno kako će premijer inzistirati na drugačijem modelu rada Povjerenstva i da MORH treba biti samo jedan kotačić u cijelom procesu. Vlada RH mora inzistirati i na gospodarskim efektima nabave borbenih aviona što je u prethodnom postupku stavljeno na margine i zaboravljeno, jer Izraelci ništa konkretno osim priča nisu ponudili hrvatskom gospodarstvu.

Što ostaje na stolu kod takvog natječaja?

Ako je suditi prema “balonima” u medijima sklonima Krstičeviću, mašta se i sanja o donaciji odnosno američkoj ponudi za F-16 Block 50/52. Riječ je o zapravo o konzerviranim F-16 C/D Blok 25 ( trenutno stari 30 godina kao i izraelski Barak) koji bi se nadogradili na standard F-16 Blok 50/52, te bi se na njima obavio SLEP, odnosno produljenje resursa na 12.000 sati. Naravno, u MORH-u računaju na donaciju ovih borbenih zrakoplova, jer sve ostalo nema smisla zbog visoke cijene koja bi se približila cijeni novih aviona i onda bi se ugrozila prvotna ministrova zamisao da zrakoplovi moraju biti isključivo F-16.

Procjenjuje se kako bi nadogradnja i produljenje životnog vijeka koštalo Hrvatsku približno 500 milijuna USD (uključivo PDV na donaciju). To je procjena s naoružanjem i obukom, ali bez prilagodbe infrastrukture i logističkog paketa.

Kod američke ponude treba zaboraviti na bilo kakvu industrijsku suradnju, odnosno u paketu prodaje aviona ne dolaze nikakva američka ulaganja niti korist za hrvatsko gospodarstvo.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Druga opcija je švedski SAAB Gripen C/D MS20 koji je bio drugo rangiran na posljednjem natječaju, jer se cjenovno nije mogao uspređivati sa avionom starim 30 godina. Višenamjenski borbeni avion Gripen C/D MS20 zauzeo je prvo mjesto u domeni sposobnosti pri evaluaciji koje je obavilo Povjerenstvo MORH-a, ispred američkog i izraelskog F-16. Domena sposobnosti obuhvaća područja koja su potrebna za uporabu, djelovanje i održivost sposobnosti VBA koje su definirane Taktičko tehničkom studijom
Operativna i tehnička potpora – nesmetana i neprekidna uporaba aviona tijekom cijelog životnog vijeka uz minimalnu raspoloživost od 65% operativne flote 12 aviona
Učinkovitost provedbe zadaća – uspješnost aviona u izvršavanju različitih zadaća u određenom operativnom okružju, osiguravajući preživljavanje aviona i posade,
Uporabljivost – područja koji imaju najveći utjecaj na operativna ograničenja: kibernetičku sigurnost, zaštitu zdravlja i sigurnost na radu i zaštitu okoliša.

Također, konzultantska kuća Deloitte ocjenila je ponudu Švedske najkvalitetnijom i najizdašnijom kad je u pitanju područje industrijske suradnje i investicija za Republiku Hrvatsku. Ipak, bilo je jasno da je cijena bila jedini kriterij u natječaju. Bit će zanimljivo vidjeti da li će Povjerenstvo poštovati vlastiti zaključak ili ga mijenjati po potrebi na novom natječaju.

Zapravo, Gripen je ministru Krstičeviću trn u oku od početka, iracionalna smetnja koja prijeti nekakvom narušavanju odnosa sa SAD-om premda Gripen čini 60% komponenti koje se proizvode u SAD-u, Velikoj Britaniji, Francuskoj i Njemačkoj.

Prema tome, još je veća besmislica i glupost čitati o tome kako bi nam Švedska mogla uskratiti isporuku opreme i pričuvnih dijelova u slučaju ratnog stanja. Kao da takve stvari ne bi bile definirane međudržavnim ugovorom.

Tako bi se moglo diskutirati o tome može li nam SAD zbog promjene svoje politike u ovom dijelu Europe uskratiti pomoć u isporuci dijelovima? Pokazali su se “velikim” saveznicima prema RH u slučaju “Barak”, a savezništvo je osobito “iskazano” u nepružanju diplomatske i političke potpore hrvatskom državnom vodstvu za ostvarenje legitimnih zahtjeva hrvatskog naroda u BiH u vezi promjene izbornog zakona.

Tu se vraćamo na pitanje nekakvog strateškog savezništva i strateškog partnera o kojem ministar stalno priča. Zar nije RH ulaskom u NATO i EU ostvarila sve strateške vanjskopolitičke ciljeve. U tim organizacijama imamo strateške partnere, čemu naglašavati ili izdvajati nekog posebno poput SAD kad se taj rukovodi isključivo vlastitim i ekonomskim nacionalnim interesima kao i svi drugi. Koliko smo nebitni u svemu tome pokazali su više puta, a donacije naoružanja i opreme nisu baš posve u isključivo hrvatskoj funkciji već i u funkciji izvršavanja američkih interesa u svijetu, osobito u NATO operacijama.

KOMENTIRAJTE (FACEBOOK)