Onoga trenutka kada je ruski predsjednik Vladimir Putin  objavio da će njegove snage prekinuti zračnu kampanju i napustiti borbeno poprište Sirije, Zapad se još jednom našao u nedoumici. Što je ovaj put naumio Putin ? Skriva li se možda u tom potezu opet neka zamka čiju je namjeru teško prozrijeti?

Zagonetka je utoliko teža jer se nije naišlo na pravi odgovor zašto se uopće Putin odlučio na vojnu avanturu u Siriji. Nagađanja je bilo i previše. Jedna od prevladavajućih govorila je o tome da je Putin zapravo ugrabio priliku koja mu se pružila u sirijskom vakuumu kako bi pokazao da Rusija može i da će biti velika svjetska sila, ravnopravna s SAD –om. Prema toj tezi Rusija je preko Sirije pokazala kako ima globalne ambicije koje će itekako stati na put američkim. To je samo djelomično točno, pa je i teza manjkava.

Istina je da je ruski predsjednik iskoristio oklijevanje Barcka Obame, koji je tjednima odlučivao treba li intervenirati u Siriji ili ne. Sukobio se u tom razmišljanju vlastitim načelima , prije svega onim koji kaže da treba maknuti s međunarodne scene nedemokratske režime i zamijeniti ih demokracijama. Assada se Obama nije usudio maknuti vjerojatno imajući u vidu i praksu da  nakon micanja brutalnih režima SAD nikako ne uspijeva kontrolirati kaos koji nakon toga nastaje. Čak i kada je u pitanju „ Arapsko proljeće“ proces koji je zapravo i inspirirao Sirijce da zatraže više demokracije za sebe. Assad je pobunu ugušio u krvi.

Američki „ fine tunnig“ Obama je zabrljao i u Egiptu. Umjesto da pomogne u jmirno tranziciji države, Mubarak je morao otići u lisicama, a uslijedio je kaos. U Siriji „ oklijevajući kauboj „ otklonio je mogućnost intervencije i dozvolio diktatoru da se iživljava nad vlastitim narodom, ali rađanje ISIL-a. Ruski predsjednik takvih koncepcijskih dilema nije imao pa je odlučio kako će vojnom intervencijom učiniti najmanje tri stvari; još neko vrijeme održati na životu prijateljski Assadov režim, snažnije osujetiti ISIL  i zadržati ruski utjecaj u tom dijelu Bliskoga istoka.

Obama je rusku umiješanost kao i to novo rusko pozicioniranje u globalnim odnosima pokušavao omalovažiti kazavši kako je „ uporaba sile znak slabosti „, te da je Putin u Siriji „ previše raširen i krvari u Siriji „. No, baš sada kada mu je krenulo, šest mjeseci nakon pokretanja zračne kampanje, Putin se povlači. Takav nagli potez natjerao je mnoge na nove teorije. Jedna od njih je, zapravo najzanimljivija, da Putin zapravo nema globalne ambicije. Ne zato što on ne bi želio biti globalni igrač, nego što je svjestan i vlastitih ograničenja. Ruskom gospodarstvu, strukturiranom tako da se teško nosi s globalnom konkurencijom, neko vrijeme ne ide dobro, a stanje demokracije na unutarnjem planu niej na zavidnoj razini.

Rusija je u kratkom vremenu izvela operaciju „ Krim“ , osiguravši tako izlaz na mora i pristup mediteranu( Sirija ), proizvela nestabilnost u Ukrajini i Gruziji i tako spriječila integracijske procese Europske unije i NATO –a u tim prodručjima. Zaustaviti NATO bilo mu je od posebne važnosti. Sada kada je te ciljeve ostvario povlači se iz Sirije.

No, nije naravno  nevažno što će se u Siriji događati ubuduće. Oni koji i dalje vjeruju kako Putin neće odustati od ruske globalne uloge potvrdu će tražiti u onome kako će se Putin ponašati u mjesecima koji dolaze.

Jer, kada se na trenutak lišimo ove igre moći na globalnoj razini, moramo se suočiti s činjenicama. A one su brutalne. ISIL nije ni izdaleka pobijeđen ( izgubili su samo 20 posto teritorija), primirje se kako tako drži, diplomatski pregovori su neizvjesni, kao i budućnost diktatora Assada, a diplomacija nema u rukama mirovni plan koji bi najavio početak političkog rješenja održivog na terenu ali i povratak Sirijaca natrag u njihovu domovinu i početak obnove.  Kako sad stvari stoje službeni Kremlj baš ne izgleda zainteresiran za prijekt obnove nacije u Siriji, a u Washingtonu, nakon neuspjeha u Iraku i Libiji, interesa također , izgleda, nema.

Dok se bude i dalje nagađalo zašto je Putin povukao vojsku i Sirije, i je li Putin uopće  Siriju napustio, ruski će predsjednik i dalje držati Zapad u neizvjesnosti, koji bi se morao prestati čuditi nad svakim potezom koji se povuče iz Kremlja. Oni koji misle da Putin ima nove planove bit će zadovoljnim najavama NATO –a da snažnije osigura svoje istočne granice. Oni koji pak misle da Rusija mora biti i dalje važan partner bez obzira na sve, i da će sve biti u redu jer Putin nema daljnjih ambicija tražit će prigodu da malo popuste međunarodne sankcije.  Churchilova definicija Rusije kao misterije umotane u zagonetku  opet je aktualna. I to ne neumitno zbog Rusije same. Više zbog samog Zapada koji je i nakon 70 godina nije uspio „ skužit“.

KOMENTIRAJTE (FACEBOOK)