Prije nekoliko dana, U Večernjem listu je objavljen razgovor sa Joonho Songom, voditeljem projekta školsko borbenog zrakoplova FA-50 o mogućnosti prodaje Republici Hrvatskoj. Već se površnom analizom razgovora jasno može zaključiti kako je i Joonho Song svjestan inferiornosti FA-50 u odnosu na bilo koji suvremeni višenamjenski borbeni avion današnjice te jasno ističe i ono što ponajviše zanima javnost, kakav bi bio u eventaulnom srazu sa MiG-om 29 iz neposrednog susjedstva.

“Imajući u vidu trenutačne mogućnosti FA-50 u borbi, drži se da MiG-29 ima prednost u borbama izvan optičke vidljivosti. Ali, ako Hrvatska koristi veću flotu FA-50, moguće je ostvariti prednost.”, rekao je Song.

Dakle, stvari su vrlo očite i sa FA-50 HRZ i PZO baš i ne bi imao neku svjetlu budućnost, pogotovo ne za razdoblje 30-40 godina. Ako već danas “ganc” novi FA-50 se prema priznanju njihovog voditelja projekta ne može oduprijeti “kršu” od Miga 29 iz susjedstva, kakvu to budućnost snuju pojedini hrvatski generali o HRZ i PZO??

Za one koji zaista ne razumiju ponavljamo domaću zadaću.

FA-50 kao proizvod zasigurno može poslužiti svrsi, a to je isključivo napredna obuka pilota i borba protiv pobunjenika i narkokartela u Africi i Južnoj Americi, jer takve skupine ne raspolažu modernim sustavima PZO niti borbenim zrakoplovstvom. U istu kategoriju aviona idu i talijanski M-346, ruski Jak-130 te britanski Hawk. Sve drugo, uključujući nekakvo razmišljanje o mogućnosti nabave takvog aviona kao dugoročnog rješenja za potrebe HRZ i PZO, bilo bi lišeno svakog razuma i predstavljalo bi grubo poigravanje sa financijama i sigurnošću države. Naime, utrošiti 600 milijuna USD na zrakoplove (naoružanje, oprema i zemaljska infrastruktura) te logističkim paketom od 20 godina što povećava cijenu na 1 mlrd USD, a za sredstvo sa kojim u startu ne možete osigurati prevlast u zračnom prostoru, pa tako posljedično ne imati mogućnosti za blisku zračnu potporu kopnenim postrojbama, u najmanju ruku bilo bi kontraproduktivno i štetno.

Krenimo redom. Kokpit FA-50 je zapravo kokpit treće generacije borbenih aviona uz nekoliko ugrađenih kolor zaslona. Radar je znatno lošijih performansi u odnosu na konkurente. Naime, FA-50 ima ugrađen mehanički radar IAI ELTA EL/M-2032. Napredniji radar nije mogao biti ugrađen, jer Korean Space Industry u sporazumu sa Lockheed Martinom ima jasno naznačenu klauzulu da FA-50 i slični tipovi aviona ne mogu imati sofisticiraniji radar od onog koji je ne južnokorejskim F-16.

Stoga je KAI morao odustati od radara Selex AESA Vixen 500E. Kad je u pitanju maksimalan domet radara (pokrivanje ciljeva veličine 5m2) onda treba reći da on iznosi 55km za FA-50, dok za radar AN/APG-68 (V) 9 na F-16 Block 52 iznosi 105 km, a za Gripen C/D sa radarom Saab PS-05 A MkIV iznosi više od 160 km. FA-50 radar je zapravo dizajniran da stane u borbeni avion F-5. Ovaj zrakoplov ima vrlo uzak nos te na taj način može nositi malu antenu. Veličina antena je znatno manja od oba konkurenta F-16 i Gripen. Tako ograničenje ima velikog utjecaja na misije zrak-zrak i zrak-zemlja.

Borbeni radijus FA-50 iznosi 470 km dok je za F-16 i Gripen trostruko veći i iznosi 1500km. Laser Designator Pod i Recce Pods, odnosno podvjesni kontejner za lasersko označavanje i podvjesni kontejneri za (elektroničko, foto) izviđanje ne postoje kod FA-50 dok F-16 i Gripen raspolažu sa SNIPER/Litening III i Litening III, a kad je riječ o kontejnerima za izviđanje onda koriste Recce Lite DB-110/TARS i DJRP/MRPS. Praktično to znači da FA-50 ne može nikada biti višenamjenski borbeni avion.

Posebna priča je nedostatak sposobnosti FA-50 za elektroničko ratovanje (EW). Gripen i F-16 imaju visoko integrirani EW sustav sa automatskim upravljanjem kad je u pitanju chaff (radarski mamac)/flare (mamac za IC glave), ometanje i upozorenja. ELISRA sustav koji se nalazi na FA-50 je samostojeći RWR (Radar Warning Receiver) sa chaff/flare lanserima. To znači kako RWR upozori pilota da je u radarskom snopu. Međutim, pilot mora ručno aktivirati mamce, ostavljajući ga u prilično stresnoj situaciji tijekom borbene misije. Dodatno, F-16 ima sposobnost ometanja, ali treba mu dodatni podvjesni kontejner dok Gripen nema potrebe za kontejnerom, jer posjeduje potpuno intergrirani i automatizirani sustav ometanja.

Pored svega gore nabrojanog, gotovo eliminirajući kriterij za FA-50 je nedostatak projektila srednjeg dometa zrak-zrak kao što je primjerice AMRAAM. To znači da FA-50 može obavljati zadaće air policinga samo dok su dobre vremenske prilike, vedro nebo i dobra vidljivost sa projektilima AIM-9M Sidewinder. Oba konkurenta, Gripen i F-16 nose AMRAAM. Također, FA-50 nema sposobnost gađanja sa laserski vođenim bombama, pa mu ni to ne ide u prilog. Naravno, tomu treba dodati kako FA-50 u odnosu na oba konkurenta ima najmanju nosivost, najmanji potisak motora te nema mogućnost za Helmet Mounted Display.

Ako nekome do sada nije bilo jasno o kakvom se zapravo tipu aviona radi, poslije svega iznesenog ne bi trebao imati nikakvih nedoumica. Ovdje nismo niti spomenuli logističku noćnu moru. RH bi bila prvi kupac u Europi, kakva bi bila interoperabilnost sa drugim saveznicima, mogućnost zajedničke obuke i slično. Sve to znatno poskupljuje njegovu eksploataciju.