Bugarski natječaj za odabir višenamjenskog borbenog aviona po mnogo čemu bi trebao biti ogledan primjer kako provesti natječaj u Republici Hrvatskoj. Bugarska kao i Republika Hrvatska raspolažu ograničenim sredstvima za nabavu borbenog aviona. O tome ne treba posebno niti raspravljati. Bugarska je nakon analize prispjelih ponuda odabrala Gripen kao prvi izbor za višenamjenski borbeni zrakoplov kojim će se zamijeniti flota Mig-29. Krenimo redom, Bugarska je poslala zahtjev za ponudom državama, a ne izravno proizvođačima čime je dala do znanja kako se radi o potrebi za državnim garancijama prilikom ispunjenja ugovora te o potrebi sklapanja “government to government” sporazuma. Za razliku od Rumunjske koja uopće nije provela natječaj (posve je jasno i zašto), Bugarska se odlučila ponašati transparentno i na 200 stranica poslala zahtjev potencijalnim dobavljačima putem veleposlanstava matičnih država.

Najvažnije od svega, uspostavljen je jasan i mjerljiv način odabira po različitim elementima i kriterijima koji se vrednuju i koliko koji kriterij ima udjela u sveukupnom vrednovanju ponude. Pa tako se primjerice različito boduje ponuda starog i novog aviona, performanse i interoperabilnost, industrijska suradnja i investicije, cijena i način plaćanja, paketi opreme i naoružanja, pričuvni dijelovi, održavanje, cijeloživotni troškovi itd.

Primjeri u svijetu pokazuju kako od ukupnog udjela konačnog bodovanja pri nabavi višenamjenskih borbenih aviona, 45% se odnosi na cijenu (inicijalna sa paketom naoružanja, održavanje, zemaljska infrastruktura, cjeloživotni troškovi, načini plaćanja, kamate), 35% na performanse i sposobnosti (avion 4.generacije, stari-novi avioni, sposobnost obavljanja različitih misija, elektroničko ratovanje, borbeni radijus, plafon leta, nosivost, avionika i slično), te 20% na industrijsku suradnju i offset. Treba reći kako nepostojanje nekih sposobnosti izravno može eliminirati avion iz natječaja, npr.sposobnost elektroničkog ratovanja i slično.

S obzirom kako offset više ne postoji u klasičnom smislu ( od prije nekoliko godina vojne nabave se vežu samo uz izravni offset), uvodi se i pojam industrijske suradnje u civilnom sektoru putem kojeg se ostvaruju efekti slični onima u offset aranžmanima. Izravni offset podrazumijeva aranžmane koji dobavljač aviona sklapa sa obrambenim industrijskim sektorom zemlje kupca bilo da je riječ o sklapanju ugovora za razvoj i proizvodnju dijelova, istraživačke djelatnosti, usluge održavanja ili trgovinu naoružanjem.

Sve u svemu, biti će zanimljivo i korisno pratiti događanja na istoku Europe, jer su F-16 i Gripen zapravo jedini ozbiljni konkurenti za odabir kao i u Republici Hrvatskoj. Naravno, odabir Gripena u Bugarskoj ne znači da je Gripen konačno odabran, jer pregovori tek prestoje, ali struka je rekla svoje. Odluči li nova bugarska vlada odbaciti ovaj odabir, to znači da će se rukovoditi isključivo političkim motivima.

Za razliku od Bugarske, u Hrvatskoj je u igri rabljeni izraelski F-16. Prvo, riješimo neke nedoumice oko izraelskih F-16 A/B ACE, jer F-16 Barack II/Block 30 nisu ponuđeni kao opcija. Nema sumnje kako je cijena jedini i najveći adut ove ponude. To nije ništa neočekivano za avione stare između 30-40 godina. Neki govore čak i o tome kako su preostali resursi na nekim od tih aviona nekoliko tisuća sati što nije nemoguće ali zašto je tomu tako? Zato što su prizemljeni duže vremena zbog pronađenih strukturnih napuklina u što su se uvjerili i neki od naših borbenih pilota koji su boravili u Izraelu prije približno 20 godina. Što je sa zamorom materijala usljed borbenih uvjeta eksploatacije? O tome ne treba puno trošiti riječi. Dakle, niža početna cijena s jedne strane neće osigurati uobičajeni životni vijek takve platforme s druge strane.

Pojednostavljeno, ovaj tip aviona star 30-40 godina, nudi neizvjesnost, povećane operativne troškove i održavanje, nepredvidive i sve učestalije kvarove, te maksimalno 15 godina korištenja. Što nakon toga? Avion star pola stoljeća! Početna privlačna cijena se vrlo brzo zaboravi, jer se troškovi nakupljaju do točke kada će za 15 godina morati ići u ponovnu nabavu novog tipa borbenog zrakoplova. Norveška, Danska, Nizozemska, dakle zemlje sa snažnim gospodarstvima, pod svaku se cijenu žele riješiti F-16 MLU i to javno ističu, a glavni razlog je preskupo održavanje i smanjena operativnost. Poljska je decidirano rekla kako nabava rabljenih F-16 ne dolazi u obzir, jer to jednostavno nije ekonomično. I na koncu gdje je onda tu računica za Hrvatsku?

Ne treba smetnuti sa uma kako bi iščekivanje isporuke, te inicijalna operativna sposobnost (IOC), a potom i dobivanje pune operativne sposobnosti (FOC) “pojelo” dodatno barem 3-5 godina resursa ovih aviona. To znači da bi samo 10 godina od dobivanja FOC-a avioni bili zreli za otpis, a nekoliko milijardi kuna opet trebalo pronaći za novi tip. Zar bi se netko mogao na takvo što obvezati?

Ponuđeni izraelski F-16 A/B ACE ima znatne nedostatke u odnosu na Gripen C/D: radar, paket samoobrane, korisničko sučelje, avionika, BVR sposobnost, senzori, operativne površine (Gripen koristi puno širi spektar PSS uz manje tehničke zahtjeve i ulaganja u infrastrukturu). Novi Gripen osigurava 8.000 sati leta, što znači najmanje 40 godina. Saab je pokazao na primjerima Češke i Mađarske da je mogućnosti pružiti svojim klijentima fiksnu cijenu za eksploataciju svojih proizvoda za prilično dugo vrijeme.

Operativni troškovi sata leta su znatno manji kod Gripena nego F-16, osobito kad su u pitanju ponuđeni F-16 stari između 30 i 40 godina kao i troškovi prilagodbe infrastrukture.

Umalo da smo zaboravili na FA-50 kao potencijalnog kandidata. Svakako da on može poslužiti svrsi, ali to je isključivo napredna obuka pilota i borba protiv pobunjenika i narkokartela u Africi, Aziji i Južnoj Americi, jer takve skupine ne raspolažu modernim sustavima PZO niti borbenim zrakoplovstvom. U istu kategoriju aviona idu i talijanski M-346, ruski Jak-130 te britanski Hawk. Utrošiti najmanje 600 milijuna USD na zrakoplove sa naoružanjem sa kojim u startu ne možete osigurati prevlast u zračnom prostoru, pa tako posljedično ne imati mogućnosti za blisku zračnu potporu kopnenim postrojbama, u najmanju ruku bilo bi kontraproduktivno i štetno.

Photo: Tomislav Haraminčić