Nitko ne može biti siguran u ono što izjavljuju obrambeni dužnosnici ovih dana kad je u pitanju pričuva OSRH. Na to nas upozorava iskustvo od 2006.godine kad su se svake godine u raznim prigodama spominjala ustrojavanja raznih oblika pričuve, počevši od američkog modela Nacionalne garde za koji se shvatilo da baš i nije jeftin, jer je pričuvnicima trebalo osigurati razne benefite koje nemaju ni profesionalni vojnici. Potom je ukinuto obvezno služenje vojnog roka, uvodeno dragovoljno služenje, pa je obećano da će dragovoljni ročnici kasnije moći u ugovornu pričuvu i tome slično, ali od toga nikada ništa. Da li bi trebalo danas biti drugaćije? Pa vjerojatno bi, jer je ovdje riječ o konkretnijim najavama s obzirom da su i predsjednik RH i ministar obrane potvrdili ustrojavanje pričuve OSRH i da će pričuva naći mjesto u Dugoročnom planu razvoja OSRH koji se piše već duže od četiri godine. I tu treba biti na oprezu. Naime, u siječnju 2012. ministar Kotromanić je izjavio kako bi obrambenom sustavu bilo potrebno od 1000 do 2000 pričuvnika čime bi se ojačao sustav obrane i nacionalne sigurnosti, jer se pričuva mora posjedovati. Plan je predviđao da ugovore potpišu uglavnom stručnjaci i vojnici koji su već bili dio vojnog sustava. Dakle, proteklo je od tada više od dvije godine, pomaka nema, ali i brojke su posve drukčije od tadašnjih ministrovih najava. Zaključak, dok se ne donese strateški dokument odnosno DPR sve će najave o pričuvi biti na razini spekulacija, pa se nadajmo da će DPR ugledati svjetlo dana do kraja godine. Kako su svi dosadašnji planovi o pričuvi padali u vodu zbog financija, čak i u boljim vremenima, postavlja se pitanje kako će se naći sredstva za financiranje pričuve sada u najgorim vremenima za obrambeni proračun, odnosno kakva će biti njezina uloga. U prvom redu, ugovorna pričuva bi trebala riješiti problem deficitarnih zanimanja, poput liječnika, kirurških timova i slično. Plan predviđa da ugovore potpišu uglavnom stručnjaci i vojnici koji su već bili dio vojnog sustava. Isto se odnosi i na mentorske timove i vojnike određenih kvalifikacija i specijalnosti koji bi popunjavali prazna mjesta u profesionalnim postrojbama. Takva pričuva poslužila bi i bila obučena za slučajeve prirodnih i drugih elementarnih katastrofa i izvanrednih situacija, poput potresa, poplava i nesreća, jer RH zapravo nema civilnu zaštitu što se pokazalo na primjeru posljednjih katastrofalnih poplava u Slavoniji. Dakle, narastanje snaga u slučaju kriza osigurat će se angažiranjem ugovorne i mobilizacijske pričuve (razvrstana i nerazvrstana). U ratnom stanju i stanju neposredne ugroženosti Republike Hrvatske, a kada bi postojala potreba za većim snagama s duljim vremenom narastanja koje prelaze ukupan broj raspoloživog pričuvnog osoblja, trebao bi se aktivirati mehanizam pozivanja vojnih obveznika u vojnu službu. Ugovorna pričuva prioritetno bi se trebala organizirati u modularno organizirane pričuvne postrojbe za najpotrebnije nedostajuće vojnostručne specijalnosti koje su kritično potrebne u operacijama i misijama, a nisu pogodne za ustrojavanje u djelatnom sastavu. Mehanizam narastanja ukupnih obrambenih sposobnosti trebao bi se osigurati razvrstanom pričuvom. Veličinu razvrstane pričuve također će definirati Dugoročni plan razvoja. Normativno uređenje ovog pitanja, pogotovo pitanje ugovorne pričuve je u tijeku (potrebno je izvršiti izmjene Zakona o radu, Zakona o porezu na dohodak, Zakona o sudjelovanju pripadnika OS RH, policije, civilne zaštite, te državnih službenika i namještenika u mirovnim operacijama i drugim aktivnostima u inozemstvu i Zakona o doprinosima). Nadalje, kako smo doznali, teritorijalno organizirane pričuvne postrojbe imali bi ograničeni paket zadaća i odgovornosti na svom području djelovanja, a prije svega se to odnosi na zaštitu posebnih lokaliteta, izvidništvo, vodiči, sprječavanje neprijateljskih desanata, borba protiv specijalnih postrojbi na svom području što nije uopće loša zamisao. Pričuvne snage nisu obučavane više od 15 godina. Službeno, glavni razlog nepozivanja i obučavanja pričuve je u činjenici da je prosudba prijetnji i ugroza za Republiku Hrvatsku pokazivala da Hrvatskoj ne prijeti oružana agresija, što onda ne zahtijeva ni trošenje resursa na opremanje i obuku pričuvnih snaga. Drugi razlog je u tome što u godinama nakon rata i demobilizacije pričuvnih snaga, njihova obuka nije bila ni potrebna jer su pričuvnici imali veliko ratno iskustvo pa podizanje pričuvnih postrojbi nije bilo opravdano i ekonomično. Zašto bi sada bilo drugačije? Pričuva dobiva sve više na značaju u Njemačkoj, Velikoj Britaniji, Finskoj i drugim EU zemljama, a osim toga prijetnje NATO članicama sa istoka, samo su okidač ponovnog promišljanja o vlastitoj sigurnosti i njezinim prijetnjama. Svi ciljevi hrvatske vanjske politike su ostvareni, a profesionalni vojnici traže stalnu i intenzivnu obuku, pred njih se postavljaju zahtjevi za stalnom borbenom spremnošću, interoperabilnošću, usvajanjem novih postupaka i procedura, vojne operacije predvođene NATO savezom izvjesne su i u budućnosti. Katastrofe poput poplava, potresa, UN-ove misije u svijetu i sudjelovanje u njima, profesionalnim vojnicima doslovno zatupljuju borbene sposobnosti i vještine. Sjedenje po kontrolnim punktovima, vožnje terenskim vozilima unedogled da se kojim slučajem ne bi naletilo na pastira sa stadom kojem su ovce pobjegle izvan zone razdvajanja i tome slično nisu posao profesionalnog vojnika. Umjesto njega to mogu raditi pričuvnici. S obzirom na sve spomenuto, ne treba očekivati spektakularne rezultate ustrojavanja pričuve barem do početka 2016.godine

KOMENTIRAJTE (FACEBOOK)