Otkazivanje oružanih snaga savezničkih zemalja da svojim sudjelovanjem uveličaju obilježavanje 20 godina vojno-redarstvene operacije “Oluja”, postala je jedna od glavnih tema ovih dana u Republici Hrvatskoj. Dok neki to nazivaju sramotom, drugi pristupaju problemu vrlo racionalno i pragmatično. Istina je negdje između. Nema nikakve sumnje kako je hrvatska diplomacija napravila početničke greške u pokušaju da Oluju uveliča sudjelovanjem vojski savezničkih zemalja. Prvo, prekratki su bili rokovi da se jedna takva diplomatska akcija uopće pokrene na smislen i profesionalan način. Ovdje je riječ o ispipavanju terena i uopće postojanju volje hrvatskih partnera da sudjeluju na jednom takvom mimohodu, razlozima za i protiv takvog sudjelovanja. Dakle, takva se priprema morala odraditi potiho još početkom godine, a o rezultatima se trebao izvjestiti državni vrh bez previše pompe i javnosti. Nažalost, takvo što se nije moglo napraviti ranije, jer je državni vrh bio u sukobu oko održavanja vojnog mimohoda. Dakle, posljedica nedolaska savezničkih oružanih snaga, dijelom ima svoje korijene i u vlastitoj gluposti. S druge strane, ako pogledamo slične mimohode u Europi, teško je naći primjer gdje saveznički NATO vojnici zajedno koračaju osim primjera obilježavanja francuskog nacionalnog praznika i hodočašća u Lourde. Dakle, ne postoji međusobna tradicija održavanja takvih mimohoda, odnosno tradicije pozivanja inozemnih savezničkih snaga na obilježavanje prigodnih obljetnica. Stoga, kao i uvijek kad su u pitanju međunarodni odnosi, najveću ulogu prilikom odlučivanja imaju politički interesi svake zemlje, odnosno što se dobiva sudjelovanjem na takvom mimohodu, a što gubi. Politika se vodi isključivo interesima, a ne emocijama. Da se kojim slučajem Srbija nije oglasila stajalištem kako će sve inozemne sudionike vojnog mimohoda u Zagrebu smatrati srpskim neprijateljima, vjerojatno bi se u Zagrebu na mimohodu okupilo dosta veliko društvo savezničkih vojnika. Međutim, upravo zbog srbijanske reakcije, mnogi su postupili u skladu sa svojim nacionalnim, gospodarskim i političkim interesima, odnosno, za većinu njih puno pragmatičnije je ne ići sa pripadnicima oružanih snaga u Zagreb. Naime, sa Republikom Hrvatskom nitko od pozvanih savaznika nema nikakvih nerješenih otvorenih pitanja, prijepora ili sukoba, razvijaju se partnerski odnosi. Zajedno se dijele vrijednosti europskog zapadnog civilizacijskog kruga. Ako se baš ne mora, nije potrebno ići na vojni mimohod, jer je ionako bilateralna suradnja jako dobra, a odmah nešto istočnije imamo zlovoljnog susjeda protiv kojeg se “urotio ceo zapadni svet” i koji je u “raljama” ruskog medvjeda. Zapad želi Srbiju u okrilju zapadnih integracija, prije ili poslije, pa mu ne treba dodatno zaoštravati odnose sa zemljom koja je itekako u sferi ruskog utjecaja. Nedavna izjava Angele Merkel kako će se Srbijom otvoriti pregovaračka poglavlja o pristupanju EU do kraja godine, jer je Srbija učinila dovoljno bolnih kompromisa samo govori u prilog gore spomenutoj tvrdnji. Stoga, napredak Srbije u odnosima sa EU ne treba pokvariti “tamo nekakva vojna parada”. Ipak “tamo nekakva vojna parada” biti će na ponos i čast hrvatskih građana. Njome će se dostojno obilježiti 20.godišnjica pobjede nad velikosrpskim idejama. Bilo kako bilo, takva i ovakva EU i NATO ipak su trebali zahvaliti na vojnoj paradi u Zagrebu hrvatskim oružanim snagama, ako ne za Oluju, onda za 20 godina od završetka krvavog rata u BiH. Upravo je “Oluja” sprječila pokolj Bošnjaka i Hrvata u bihaćkoj enklavi, a kasnijim vojnim operacijama povezanim sa Olujom, Srbi su bili prisiljeni potpisati Daytonski sporazum. Niti u Oluji kao i kasnijim vojnim operacijama u BiH nije bilo niti jednog NATO ili EU vojnika u pomoći operacijama. Snaga hrvatskih vojnika, njihova spremnost i obučenost jedini su zaustavili srpski pohod u BiH. Nedolazak pozvanih saveznika u Zagreb ne treba previše dramatizirati već se isključivo posvetiti vlastitim pripremama za mimohod koji će biti veličanstven. Unatoč teškoj financijskoj situaciji, OSRH će imati što pokazati vlastitom narodu 20 godina poslije….biti će to dani ponosa i slave.