Ministar obrane Ante Kotromanović je nedavno izjavio da su prošle godine u njegovom ministarstvu jako puno uštedjeli na nabavi, što im je, tvrdi, pomoglo da zadrže sve važne projekte. ‘Ove godine očekujem da se ne dira ništa zato što stvarno ne znam što bi nam mogli napraviti’, rekao je Kotromanović. ‘Mislim da nam nema više što rezati. Imamo projekte koji su vrlo važni, a moramo krenuti i u druge. Recimo, moramo najaviti bespilotne letjelice, moramo razmišljati o novim sustavima koji neće koristiti samo oružanim snagama, nego i čitavom društvu. Primjerice, kada je bila zadnja poplava, koristili smo bespilotne letjelice da detektiramo koliko vode ima, ima li ozlijeđenih oko kuća itd… Očekujem da proračun ostane ovakav kakav je, a mi ćemo se truditi da ostvarimo uštede na struji, na komunalnim naknadama, vodi, prijevozu i drugim stvarima.’ Defender.hr je doznao kako ipak nema ništa od bespilotnih letjelica ove godine, nema sredstava, a još manje nabave, doznali smo U MORH-u. Ono što je sigurno jest da će se raditi na taktičko-tehničkoj studiji, ali se još ne zna tko će je raditi. Možda je ovo prilika da se konačno angažiraju visoki umirovljeni časnici koji itekako jako puno znaju o njihovoj uporabi, ne samo na vojnom, nego i na civilnom području. Sve u svemu, možda bi se u njihovu nabavu moglo krenuti sredinom iduće godine, ako se odobre sredstva. Naši sugovornici kažu da jedan takav bespilotan sustav ima nekoliko bespilotnih letjelica doleta 200km, zemaljske postaje i drugu opremu, te da ga se ne može naći ispod 20 milijuna USD na tržištu. Hrvatska vojska raspolaže trenutno sa taktičkim bespilotnim letjelicama Skylark izraelske proizvodnje kojima je primarni cilj “pokriti” 5-6 km terena, maksimalno 10km ispred hrvatskih vojnih postrojbi, odnosno otkriti u realnom vremenu potencijalne opasnosti na koje mogu naići hrvatski vojnici prilikom ophodnji i slično. Još u studenom 2006. izaslanstvo ministarstva obrane RH u čijem sastavu su bili pomoćnik ministra za materijalne resurse Ivo Bačić, ravnatelj Vojno-sigurnosne obavještajne agencije (VSOA) general bojnik Gordan Čačić, načelnik Službe za razvoj, opremanje i modernizaciju brigadir Milan Knežević i zapovjednik 3. gardijske brigade brigadir Zdenko Čuljak boravilo je u službenom posjetu Izraelu radi nabave Skylarka. Tada je biula najavljena mogućnost da se već iduće godine krene u nabavu dvije bespilotne letjelice Hermes 450 za potrebe hrvatske Obalne straže, MUP-a, Ministarstva prometa i veza, te Hrvatske vojske, ali samo u ratnim uvjetima. Da se zaista letjelica Hermes 450 nabavila, troškovi praćenja sumnjivih plovila u hrvatskim vodama, nadzor granice, odnosno mjesta prolazaka ilegalnih migranata prema zapadu, praćenja požarišta na obali, bili bi pet puta manji nego svih prošlih godian, a rezultati njezine uporabe neusporedivo veći, jer se Hrvatska još uvijek koristi neučinkovitim i skupim sredstvima nadzora. Dovoljan je primjer neekonomičnosti slanja Canadaira na gašenje požara koje bi mogao bez problema riješiti Air Tractor. Uz te dvije letjelice u paket nabave sustava Hermes 450 za Republiku Hrvatsku tada su bile uključene i dvije dnevno-noćne kamere, jedna zemaljska postaja, jedan set opreme i alata na zemlji, jedan terminal za obradu podataka, obuka u Izraelu za posade koje upravljaju letjelicama kao i za tehničko osoblje koje će ih održavati. Osim toga, Hrvatskoj bi bila dostavljena tri kompleta priručnika za korištenje letjelice i njezino održavanje kao i komplet rezervnih dijelova. Međutim, od Hermesa se odustalo, jer se njegovoj nabavi suprotstavljao tadašnji vojni vrh. Inače, Hermes 450 ima radijus kretanja do 200 km i može ostati u zraku do 20 sati. Krstareća brzina mu iznosi 70 čvorova, a operativna visina leta mu je 2,5 km, premda se može podići na maksimalnu visinu do 5 km. Dugačak je približno pet metara. Na njegovoj platformi se radi program “Watchkeeper” vrijedan 700 milijuna američkih dolara za potrebe britanskih oružanih snaga. Povijest bespilotnih letjelica u Hrvatskoj pokazala je svu njihovu važnost i korist za vrijeme Domovinskog rata. Snimke bespilotnih letjelica Glavnog stožera Hrvatske vojske, angažiranih na području Knina i Dalmatinske zagore za vrijeme “Oluje”, poslužile su pri utvrđivanju odgovornosti generala Ante Gotovine za prekomjerne topničke udare na Knin. Analizom snimki bespilotnih letjelica utvrđeno je da Hrvatska vojska nije prekomjerno rabila topništvo u osvajanju Knina. Vod bespilotnih letjelica s područja Sinja je za vrijeme “Oluje” izviđao sve srpske položaje oko Knina, njihovo kretanje i manevarsku snagu, komunikacije kojima su se povlačile, a osobito je važna bila uloga bespilotnih letjelica u korekciji i navođenju topničke vatre hrvatskih postrojbi na poligon Crvena zemlja, gdje je bilo koncentrirano srpsko topništvo koje je sprječavalo prodor gardijskih postrojbi HV-a bliže Kninu. Nakon što je bespilotna letjelica precizno navela haubičke divizijune Hrvatske vojske na ciljeve oko Crvene zemlje i nakon uništenja tih ciljeva, pripadnicima profesionalnih postrojbi 4. i 7. gardijske brigade više nije bio pružan otpor dok su ulazili u Knin. Osim snimaka područja Crvene zemlje, postoje i snimke grada Knina za vrijeme operacije Hrvatske vojske. Njihovom analizom utvrdilo se da su oštećenja u gradu nastala udarom hrvatskog topništva na vojne ciljeve, odnosno zgradu glavnog vojnog zapovjedništva krajinskih Srba, vojarnu Golubić u kojoj je krajinska vojska bila smještena, dok je stupanj razaranja civilnih kuća bio zanemariv. Bespilotne letjelice HV-a bile su za vrijeme rata stacionirane u Slavonskom Brodu, Sinju i na Plesu. Premda su bile domaće konstrukcije, najveći dio sofisticirane opreme bio je njemačkog i izraelskog podrijetla, uključujući zemaljsku postaju za upravljanje letjelicom. Za njih se u javnosti prvi put čulo nakon “Oluje”. Nisu samo hrvatske bespilotne letjelice kružile nad okupiranim područjem Krajine i BiH. Prije “Oluje” trebalo je provesti akciju Ljeto ‘94. i Zima ‘95. U planiranju operacije dolaska hrvatskih trupa iznad Knina SAD je pomogao u obavještajnom dijelu operacije. Da bi se točno moglo planirati prodor preko bosanskih planina u zaleđe Knina, trebalo je mnogo informacija o kretanju srpskih trupa, sustavu veza, kripto zaštiti, postavljenim topovskim punktovima. Budući da je SAD više zanimala situacija u BiH nego u RH, tražio je od Hrvatske da mu se omogući instaliranje vojne baze s bespilotnim letjelicama. No osnovni uvjet je bio da to bude najstrože čuvana tajna, kako ne bi izgledalo da se SAD stavlja na jednu stranu u tome ratu. Odabran je otok Brač, koji se mogao dobro čuvati.  Tamo su bili stacionirani sva oprema i ljudstvo predvođeni CIA-inim stručnjacima s bespilotnim letjelicama dugog dometa, koji su pokrivali cijelu BiH do srpskog koridora na Savi. U njenom dometu je bilo i cijelo područje krajine u Hrvatskoj. U to vrijeme nitko u Hrvatskoj nije znao što se zapravo događa i skriva na Braču. To nisu znali ni Nijemci, koji su tamo 1. siječnja 1994. poslali svog vojnog atašea. Nakon incidenta u kojem je ataše pokušao snimiti bazu i bio uhićen cijela baza je prebačena u Šepurine pokraj Zadra, te je oko nje postavljena trostruka linija zaštite. Oprema iz SAD-a dovozila se preko noći, a iz Šepurina se bespilotnim letjelicama pokrivao svaki kutak Krajine i BiH. Amerikanci su imali prešutan dogovor s HV-om da im ustupe sve snimke terena i srpskih trupa, a u realnom vremenu slika se izravno preko satelita prebacivala u Pentagon. U prostorijama s ekranima neprestano su cijelu situaciju nadgledala tri američka i tri hrvatska časnika.