Obalna straža RH, vojna organizacija s policijskim ovlastima na moru, nalazi se u sastavu Hrvatske ratne mornarice. Zakon o Obalnoj straži je stupio na snagu početkom studenog 2007. Devet brodova ušlo je u sastav Obalne straže sredinom 2008. godine, a četiri helikoptera i dva aviona Hrvatskog ratnog zrakoplovstva potom su operativno podređena zapovjedniku Obalne straže. Sada kada Obalna straža postoji i sastavni je dio Hrvatske ratne mornarice, a njezinim pozicioniranjem unutar OSRH, država je ostala bez približno 500 milijuna kuna sredstava za izgradnju ophodnih brodova iz EU fondova. Naime, na primjerima Malte i Grčke vidi se kako je EU financirao programa nabave ophodnih brodova sa 75 posto sredstava, ali ne samo brodove već i avione za nadzor pa bi nas kalkulacije mogle odvesti jako daleko. Javna je tajna kako je struka izrazila potrebu za izgradnjom deset novih ophodnih brodova vrijednih približno 750 milijuna kuna. U Taktičko-tehničkim zahtjevima za Obalni ophodni brod, koje smo dobili na uvid, pod 5.2. Količina i dinamika nabave OOB-a stoji: “Analizom zadaća u okviru Obalne straže u punom opsegu nadzora mora, HRM ima potrebu za izgradnjom deset brodova tipa OOB. No, uvažavajući trenutnu raspoloživost brodova u sastavu Obalne straže RH, trenutno i predvidljivo ekonomsko stanje u Republici Hrvatskoj te sigurnosno stanje u okružju, u narednom petogodišnjem razdoblju potrebno je izgraditi pet brodova tipa OOB, a gradnju ostalih pet brodova razmatrati u kasnijem razdoblju. S obzirom na to da se radi o manjim brodovima s relativno jednostavnom opremom i borbenim sustavima, koji se mogu izgraditi u našim brodogradilištima, pet OOB-a je moguće izgraditi u razdoblju od najviše 5 godina dinamikom gradnje od najmanje po jedan brod godišnje.” Da se kojim slučajem Obalna straža nalazi u sastavu MUP-a ili nekog drugog Ministarstva, a ne u sastavu OSRH, takav bi se program financirao iz EU fondova. Na kraju, trošak će i za taj i takav promašaj opet platiti vojni proračun kao što plaća za gašenje požara, za najskuplji prijevoz pacijenata u EU i slično. Hrvatski su “lumeni” imali priliku prije nekoliko godina dobro proučiti financijske modele prema kojima se dobro opremljena flota ophodnih brodova mogla nabaviti ulaskom u EU za “kikiriki”. Ako se još netko toga sjeća, pitanje kuda će Obalna straža i pod čiji krov bilo je pitanje svih pitanja u odmjeravanju snaga tadašnjeg predsjednika Stjepana Mesića sa HDZ-ovim ministrom prometa Božidarom Kalmetom koji je želio da sjedište Obalne straže bude u Zadru. Projekt koji je još u listopadu 2002. inaugurirao bivši ministar bivšeg Ministarstva pomorstva, prometa i veza Roland Žuvanić nije ostvaren po predviđanjima bivše vlade do siječnja 2004. Potom je ustrojavanje hrvatske obalne straže godinu i pol dana nakon Žuvanića nagovijestio državni tajnik za more ministarstva mora Branko Bačić. Međuresorska skupina koju čine predstavnici ministarstva unutarnjih poslova, mora i turizma, obrane, poljoprivrede, šumarstva i vodnoga gospodarstva te ministarstva prostornog uređenja i zaštite okoliša trebala je sastaviti jedno koordinativno tijelo. Moglo se očekivati da će biti nesuglasica na samom startu. Prvo razmimoilaženje nastalo je na pitanju tko će zapovijedati obalnom stražom. Ministarstvo obrane tražilo je da obalnom stražom zapovijeda HRM, a predstavnici ostalih ministarstava to su odlučno odbili, jer su primjerice obalne straže SAD-a i Kanade izvan sustava obrane. Premda se uopće nije govorilo o lokaciji zapovjedništva obalne straže, predstavnici gradova počeli su svojatati njezina sjedišta, Rijeka, Split, Zadar i Šibenik. Tadašnji ministar mora i turizma Božidar Kalmeta je još kao gradonačelnik pokazao golem interes da Zadar bude sjedište obalne straže. Kalmeta je čvrsto vjerujući u svoje argumente, tada izjavio kako bi svaka drugačija odluka osim smještanja sjedišta Obalne straže u Zadar bila politička, a ne odluka struke. Kalmetini argumenti ukoričeni su u Elaborat o opravdanosti kandidiranja grada Zadra kao sjedišta Obalne straže. U zaključku tog elaborata stoji da Grad Zadar “može postati strateško i kvalitetno sjedište buduće ustrojene Obalne straže, to prije kad se ima u vidu snaga ribarstva i marikulture, nautičkog turizma, domaćeg i međunarodnog pomorskog prometa, maksimalna razvedenost obale s mnogo otoka i otočića, relativna blizina teritorijalnog mora, potencijali teretne luke Gaženica, nove autoceste, te na kraju činjenice da je u Zadru sjedište najvećega hrvatskog brodara Tankerske plovidbe”. Zadru bi to značilo zapošljavanje mnogo ljudi, pozitivan utjecaj na status i razvoj srednje i Visoke pomorske škole zbog potrebe za specifičnim kadrovima koje zahtijeva Obalna straža, a tu su i očekivane investicije u objekte i tehničku opremu koji će biti potrebni Obalnoj straži, objašnjavali su to u zadarskoj gradskoj upravi. Bivši predsjednik Mesić smatrao je kako Vladina koordinacija nije potrebna i da Hrvatska treba preuzeti norveški model, prema kojemu more čuva ratna mornarica. Sve drugo, tvrdi, značilo bi nove, nepotrebne troškove.